Za žene (i muškarce koji ih vole)
Piše: Ana Perišić, hagioasistentica, CHT Split, (Hagiohr br. 19)
Već neko vrijeme u ruke mi dolaze knjige o poslanju žene, o njezinu dostojanstvu, ali i o njezinoj patnji kad ne živi ono za što je rođena. Biti žena veličanstven je poziv. I sama sam žena (u zrelim godinama) pa mi se ta spoznaja sviđa, podiže me, ali i obvezuje.
Ukoliko žena sebe ne prepozna, teško da će, bilo kakvom šminkom, uspjehom, karijerom, financijskom moći ili pak obiteljskim statusom, uspjeti prikriti nutarnju čežnju za ostvarenjem vlastite originalnosti. Niti jedna od nas ne može biti neka druga osoba. Toliko „ženskih kopija“ koje susrećem po ulicama moga grada ostavljaju me u nedoumici: jesu li mjerila svijeta ipak ona koja određuju pravila današnjeg života?
Tko si ti, današnja ženo? Vrijedi li za tebe zakonitost da je lijepo što postojiš? To nije jedna uzrečica već istinitost – baš ti si neponovljiva, savršena. Gdje je problem? Ima li ga uopće?
Žena kao nositeljica života stup je obitelji i društva. Ona je majka, supruga, sestra, kćer, prijateljica, kolegica, ali i dijete. Da bi mogla živjeti sve ove uloge, žena mora biti prihvaćena i voljena. Naime, jedini smisao ljudskog postojanja jest ljubav. Čovjek, da bi mogao voljeti, najprije sam mora biti voljen. Iz ljubavi se stvara povjerenje, a iz povjerenja smisao za razvoj. I ljubav i razvoj traže napor, potpuno odricanje od uspjeha da bi se uspjeh ipak dogodio. Žrtva kao cilj besmislena je, ali ulog s rizikom neuzvraćenosti neminovan je u ljudskom životu.
Žena je u svojoj biti satkana od ljubavi i povjerenja, a njezin je život poziv na tu misiju. Ona bi trebala vidjeti preko uloga i mogućeg rizika neuzvraćenosti. Rezultat koji bi žena trebala očekivati jest dobro, sreća i ostvarenje. Taj rezultat svoje uporište ima u spoznaji da je ljubljena bezuvjetno i apsolutno jedino od Stvoritelja. On je temelj njezina postanka i izvor na kojem se uvijek iznova treba nahraniti, podsjetiti na svoju veličinu i dostojanstvo.
(Ne)ovisna žena
Ako npr. žena, kao supruga i majka, očekuje da bude prihvaćena od muža i drugih ukućana te kolegica i kolega na poslu, stavlja se u „ovisničko stanje“ – neminovno se podređuje očekivanjima okoline. Samo svijest o neponovljivu dostojanstvu može joj sačuvati status vrijedne, sposobne i originalne osobe. Ona već svojim začećem stječe status dragocjenosti. Može se zaključiti da ženu izgrađuje samo ono za što se kroz život opredjeljuje. Ukoliko dopušta da je čak i nečije namjerno poniženje uvjetuje (kad ga prihvaća kao istinu), živjet će život žrtve. Iz tog sraza proizlazi strah od slobodnog komuniciranja s okolinom, žena postaje depresivnija ili se agresivno brani, ili pak ćuti patnju kroz neku fizičku bol.
Stalna (ponavljam, stalna) svijest o sebi kao neponovljivom i ljubljenom biću održava ženu na putu njezina života. Znam, postavljaju se pitanja poput: „Kako izdržati kad je život pretežak, kad su razočarenja prevelika, kad bolest iznenadi...?“
Život uvijek traži kretanje od početka. Nužno je spoznajno pristupiti ulozi žene kao osobe, neponovljiva bića. Potom se kroz sustav vrednota razrješavaju konflikti opterećene savjesti, izazvane kako stvarnim tako i lažnim krivnjama. Zatim, ženi je potrebno pomoći da nadvlada bolne međuljudske odnose zbog kojih nerijetko stvara krive slike o drugima i samoj sebi. Te, naposljetku, potrebno joj je posredovati stvarnu sliku Stvoritelja – Bitka iz kojeg proizlazi njezino postojanje.
Učim žene da svom životu govore „Da!“, da se odazivaju čežnji u sebi i stalno svoje misli upućuju na dobro, što im pomaže da se usredotoče na smisao svog životnog puta. Značenje svetopisamskog teksta: „Uzak je put ...“ ne znači da moramo biti u strahu od pogreške, već da trebamo promišljati tko sam zapravo ja i što bih to trebala postati.
Život nije lagan, ali njegov tijek i razvoj najprije proizlaze iz prihvaćenosti uloge koju smo dobili za ovaj svijet. Biti stalno okrenuta dobru, istini, pravdi, ljubavi i ljepoti ženu već stavlja u te zakonitosti, a time i u zdravlje. Nužno je dopustiti sebi da postanemo vrhunsko biće i ništa manje. Baš će to ženi omogućiti da je nikakve uvrede ne pokolebaju niti joj izmaknu tlo po kojem treba hodati do ostvarenja svog životnog cilja.
Moj „najteži slučaj“
Prije nekoliko godina upoznala sam jednu svestranu mladu ženu koja je tražila duhovnu pomoć i podršku. Ona tad nije ni znala čime se ja točno bavim i kako joj mogu pomoći. Budući da smo živjele u stranoj zemlji, sama pretpostavka da poznajem njezin jezik i podneblje njezina odrastanja ulijevala joj je sigurnost da se opusti i izreče svoju muku.
Izražavala je strah od budućnosti, osjećaj manje vrijednosti zbog nezavršenog školovanja, poteškoće u izražavanju, osjećaj nepripadnosti novom narodu i mentalitetu, iako je zasnovala krasnu obitelj. Radila je puno, udovoljavala svima, okrivljavala se za svaki neuspjeh svoje djece i padala pod svakom kritikom. Činilo joj se da izlaza nema. Jasno je izgovorila da se osjeća kao robinja. Bilo je čudno, ali i stvarno – njezinu su muku prvenstveno izazivale žene.
Kroz razgovor došlo se do bolnih iskustava iz ranog djetinjstva – majka ju je stalno kritizirala te je nerijetko izmišljala razloge da joj optereti savjest. Inače, majka joj se „izborila“ za oženjenog čovjeka (njezinog oca), a odbacila je vlastitu kćer (njezinu sestru) jer se udala za razvedenog muškarca. Sestra je nekoliko puta imala operacije na srcu i intervencije opasne pod život, no majka je ostajala hladna i sebična te branila susrete s polusestrama.
Otac, veliki oslonac, umro je iznenada. Od tada je osjećala strah od smrti. Manjak oca, udaljenost od sestara, težina života u stranom gradu otežavala je i grubost svekrve i suprugove sestre. Patnji nije bilo kraja. Počeli su problemi sa štitnjačom, bol u prsima i nemoć da se izrazi (govorila mi je kroz suze i napadaje panike).
Kroz kognitivni hagioterapijski pristup budila se svijest o njezinoj vlastitoj vrijednosti. To je bio jedan od mojih najtežih iskustava pomaganja čovjeku da osvijesti svoju dragocjenost. U svoj čežnji za smislom bila je u velikom otporu („Ako majka kaže da ne vrijedim, onda je to istina!“). Ustrajnost je postupno dovela do ploda, mogle smo krenuti u ozdravljanje od krivih krivnja. Put u praštanje također je bio silno težak, ali i nadasve oslobađajući. Prihvaćanje istine da ne ovisi o mišljenju i stavu ljudi oko sebe, pomoglo joj je da otpusti krivice, zloću i nebrigu, kako majke, tako i svekrve te drugih koji su je povrijedili. Počela je prihvaćati sebe sa svim svojim sposobnostima i manjkavostima (disleksija joj je kroz školovanje predstavljala silne probleme, a nitko od stručne službe nije je niti dijagnosticirao, a kamo li liječio).
Kako smo se s vremenom bolje upoznale, uvjerila sam se da je ona srčana, dobronamjerna i uvijek prijateljski raspoložena osoba s još niz kvaliteta. Isticala sam joj te kvalitete (vremenom joj nisam dopuštala da mi protuslovi kritikama o sebi) i svu njezinu spretnost glede tehničkih sposobnosti i organiziranosti u poslu koju sam jasno zapažala.
Bez sumnje mogu reći da je to žena velikog srca, sretna i okretna radnica te veliki hrabri borac za obitelj, pravdu i druge vrednote.
Jedan od njezinih najvažnijih iskoraka bilo je potpuno oslanjanje na Stvoritelja kao apsolutnu ljubav (koja ne kritizira, ne mijenja raspoloženja, ne gleda njezine ranjivosti i sebičnosti, koja uvijek nesebično voli) jer je trebalo naći oslonac, jači i stvarniji nego što je bio pokojni otac, nestabilna majka ili još uvijek krhka novostečena obitelj (o materijalnim sredstvima da ne govorimo). Njezina odluka za zdravlje i osobni razvoj držala ju je na površini. Svakodnevno se odlučivala za dobro, bez obzira na tegobe dana i moguću pojavu starih bolnih simptoma patnje.
Vremenom joj se stabiliziralo zdravstveno stanje, napustio ju je strah od smrti, s majkom je počela komunicirati s puno sućuti (i nije joj dopuštala da je uvlači u svoje negativnosti) te hrabro i odvažno prihvaćati nove poslove i odgovornosti. U njezin život i obitelj ušao je mir i sigurnost. „Sve će biti dobro.“ moto je po kojem ona uistinu živi.
Danas je to žena koja svakodnevno radi na sebi (niti jedan dan ne prođe da nema vremena za hagioterapijsku pripravu), nastavlja školovanje i pruža potporu i hagioterapijsku pomoć svojim prijateljicama, kolegicama, sestrama, nadasve kćerima (čak i svekrva toplo reagira, a majka je na dobrom putu). Kaže da su žene polje njezina djelovanja i da to ne bi mogla bez podrške svog supruga, a uspjela je u tome jer ga je zavoljela svim srcem (prihvatila ga je cjelovitog, s vrlinama i manama). Eto lijeka za svaku od nas!
