Radost i cjelovitost nasuprot razočarenju i neostvarenosti

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 14) 

Često čujemo kako je nužno imati životnu viziju, slijediti je unatoč preprekama i uvijek iznova nadvladavati neugodne situacije. Ipak, nerijetko je plod tih ostvarenja mjeren samo ljudskim i mjerilima. Kada očekujemo od svoga života ono što zapravo ne trebamo živjeti ili kročimo za tuđim zamislima, preporukama i vlastitim zabludama, vrlo je upitno ostvarujemo li sebe uistinu.
Ljudi u patnji najčešće kažu da je demagogija vjerovati u dobro i nadati se ostvarenju osobnih talenata te ozdravljenju narušenih međuljudskih odnosa. Stalna negativna preispitivanja i stavovi nagrizaju temeljno povjerenje i ne dopuštaju da odgovori s egzistencijalnim smislom pokrenu čovjeka naprijed – u život u punini.
Nužno je tražiti izlaz! Kako bismo ga pronašli, trebamo biti svjesni sebe i promišljati za što se to isplati živjeti.
Čovjek je darovano i slobodno biće te mu se u životu događa ono što nosi u sebi, ali i ono za što se odlučuje. Čovjek nije izabrao život – on mu je „gurnut u ruke“, ali ga treba živjeti bez percepcije neke imaginarne sudbine. Odluka kako će to biti ovisi samo o njemu.
Nužno se podsjetiti da čovjek nije u potpunosti određen već je aktivni član svog cjeloživotnog stvaranja (upravo je u tome glavna uloga ljudske slobode).
To da svaka osoba ima specifičnu posebnost ujedno je čini sposobnom za sustvaranje svijeta. Svaki pojedini čovjek svojim vlastitim razvojem ujedno omogućuje ostvarenje druge osobe. Koje li vrijednosti i sprege u međuljudskim odnosima – svatko se ostvaruje u svojoj osobnosti kroz zdravu interpersonalnost!
Budući da je čovjek biće u Bitku, u otkrivanju samoga sebe vrlo je važno otkrivati tko je to njega za njega stvorio. Originalnost koju svaka osoba u sebi ima njezina je temeljna dragocjenost. Čovjekova neponovljivost putokaz mu je za ovozemaljski život.
Hagioterapijska praksa je pokazala da razočarenje zbog neostvarenosti može povući čovjeka u duboku depresiju ili ovisnost. Bijeg od sebe i neživljenje svoje originalnosti kod snažnih karaktera nerijetko pobuđuje i agresiju. Zapravo, svaki iskorak iz svog „središta“ dovodi do devijacije koja se očituje u ljudskom ponašanju, stavovima i životnim odlukama. Liberalno društvo, bez vrednota, uvelike je doprinijelo destruktivnim stavovima i kod mladih. Oni, prvenstveno gledajući živote starijih, šuteći ili vičući, pitaju: Ima li uopće smisla živjeti? 
Ima nade i ako se odlutalo od samoga sebe i dubokih čežnji koje čovjek u sebi nosi, a koje ga stalno ranjavaju jer nisu ostvarene. Jedan veliki kršćanski teolog kaže kako čovjek ćuti „krik duše“ kad zna što bi trebao činiti, a to ne čini, ali i da je čovjek neizmjeran u mogućnosti svoga razvoja.
U razvoju čovjek nikada nije zakasnio, i u starosti se mogu otkrivati mnogi talenti! Od ovoga je još važnija spoznaja da se zatomljene čežnje trebaju pustiti s odlukom za ostvarenje. U toj zbilji se događa sloboda te se pruža mogućnost stvarne realizacije ili se pak osjeti mir, odnosno pomirenje s činjenicom da neka nerealiziranost ne umanjuje osobu u njenoj kvaliteti.
Prvi hagioterapijski lijek je prestati bježati od sebe. Upoznati se sa svojom dragocjenošću je prvi korak. Zakoračimo ga kroz točke koje slijede.
1. Zavoljeti sebe pretpostavlja ustrajno promišljanje o svojoj vrijednosti te reći svome životu: „Da!“.
2. Logično zaključivati (znanstveno-filozofski-teološki) može li život uopće opstati ako nije apsolutan i ima li što trajnije od vrednota. Uistinu, otkud život na zemlji? Gdje mu je izvor?
3. Otkloniti zamku „krive krivice“ – negativnih stavova o sebi, a koji su nametnuti tuđim očekivanjima i vlastitim predrasudama. Ne dopustiti sebi da se pamćenje sjeća samo negativnosti. Bitno je posegnuti za općom istinom – vrijedan/-na sam već time što postojim za ovaj svijet.
4. Oprostiti bližnjima koji su te povrijedili i svjesno ti učinili neko zlo ili iz osobnog neznanja i nemoći. Svako zadržavanje tuđe uvrede čini te negativnim/-om, a praštanje te oslobađa za život.
5. Naći viši smisao proživljene patnje. Mnogima su vlastite životne tegobe pomogle u razumijevanju ljudi s kojima se susreću te raspoznavanju bitnoga – to se ne događa u lagodnosti života.
6. Što je vizija baš tvoga života?
Ja mogu: po čemu si poseban/na? Što to još možeš dati svijetu?
Ja hoću: nužno je sebe čuti da se odlučuješ biti vrhunska osoba u svom poslanju,
zvanju, životu. Bitna je odluka za ostvarenje, a ne izvanjski detalji onoga što se ostvaruje.
Ja vjerujem: od danas ću ići ukorak s tom svojom odlukom. Radeći i vjerujući u uspjeh,
čovjek zbilja stvara mogućnost za razvoj. A plod razvoja je radost!
Evo i primjera osoba koje su se iz teških životnih situacija odlučili za sebe – za život.
Oboje poznajem već dugo godina i za jednu od njih znam da je posjećivala Centar za hagioterapiju nakon bračnog sloma. Bez obzira što brak nije bio sretan, čovjek je ipak mislio da mu daje sigurnost. Uskoro mu se cjelokupno zdravstveno stanje pogoršalo, izgubio je posao, a dotadašnja vjera mu je bila preslaba utjeha. Intenzivni hagioterapijski rad nakon nekoliko mjeseci donio je pozitivne rezultate. Trebalo je stjecati nove navike i izgrađivati potpuno uništeno povjerenje. Civilni razvod potaknuo je preispitivanje valjanosti crkvenog braka, a nakon dvije godine i crkveni je brak poništen. U tom periodu i nadalje je intenzivno radio na svojim spoznajama – o sebi, Stvoritelju, drugim ljudima i životnom poslanju. Uskoro je postao aktivni član jedne zajednice i volonter u udruzi, počeo ponovo raditi te se osjećati ispunjeno i slobodno. Ali, nije odustajao od želje za daljnjim razvojem i potpunom cjelovitošću. Danas je sretan i vrlo aktivan čovjek te zaljubljen i zaručen...
Druga osoba je daljnji, ali vrlo blizak član obitelji. Njen težak život sve nas je onemogućavao da je tješimo poznatim riječima utjehe. Često sam i sama pomišljala da joj je nepravedno teško. Naime, nekoliko joj je bliskih članova obitelji tragično ili nakon dugog bolovanja umrlo, a ostali su gotovo svi teže bolesni. S bolešću se još i mogla nositi, ali s tugom i razočaranošću nikako. Stalno je postavljala pitanje: zašto baš meni? Nju je sve to lomilo i činilo nesretnom, posebno ljutom na Boga. U svoj toj muci nosila ju je ljubav prema djeci te podrška prijatelja koji su joj se divili. Jeftini odgovori nikako nisu dolazili u obzir, ali i njena „gluhoća“ je bila prevelika... Htjela je izići iz labirinta, ali se stalno opirala. Nikako nije htjela prihvatiti da je odluka za njen život u njoj, da je nužno oprostiti onima koji su je povrijedili i početi preispitivati svoje čežnje. Ipak, nakon mjeseci i mjeseci priznala je kako je njeno „da“ životu nužno i da joj život nije stao s dijagnozom karcinoma, narušenim obiteljskim odnosima i smrću bliskih osoba. Ponekad je opet tužna, ali odluka je jasna – želi živjeti. Planira pokrenuti novi posao, angažirati se više u humanitarne svrhe i posvetiti obitelji i prijateljima. I Stvoritelj joj je bliži.