Simptomatske duhovne boli
Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 9,10,11)
Simptomatske bolesti mogu imati dvostruki smjer. Prvo, ukoliko fizičke bolesti i hendikepi ili psihičke boli uznapreduju, mogu kod čovjeka izazvati duhovnu patnju. Tada se on nerijetko osjeća tjeskoban, u strahu, frustriran, nemoćan, čak i suicidalan. Međutim, učestalija je pojava bolesti na psihosomatskom području, a da im je izvor na duhovnoj razini. Tome u prilog svjedoče mnogi znanstvenici.
A. Jores, medicinski antropolog, istražujući čovjekovo zdravlje i njegove bolesti, došao je do zaključka da su čak 70 % čovjekovih boli specifično ljudske, a to znači da ih se ne susreće kod životinja ili biljaka. Stoga se može zaključiti da boli uzrokovane bakterijama, virusima, parazitima, pomanjkanjem imuniteta, genetskim naslijeđem i kancerogenim uzrocima izazivaju tek trideset posto ljudskih bolesti. To u biti znači da se prirodno znanstvenim putem, tj. etiološki, s pomoću farmaceutskih pripravaka ili lijekova, može liječiti tek tridesetak posto bolesti. Nažalost, izrazito velik je broj ljudskih boli koje se liječe simptomatski, što pak znači da se izliječe samo znakovi tj. simptomi, a da sama bolest ostaje.
W. Beinert, teolog, tvrdi da je svaka bolest, u temelju, plod krivog oblika življenja vlastitog bića. A. Jores pak kaže da specifično ljudske bolesti nastaju kada čovjek ne može realizirati svoje biće, kada ne može nadići svoju rastresenost, samoga sebe i otkriti te prihvatiti viziju koja ga nadilazi. Znači da se ozdravljivanjem čovjekove duhovne dimenzije može uzročno izliječiti uistinu veliki broj ljudskih psihosomatskih bolesti.
E. Biser, teolog, govori o egzistencijalnim bolestima koje upućuju na čovjekov otpad od središta, njegov gubitak smisla te gubitak "vida za nadu". Čovjek je darovan njemu samome i zato ako ne prihvati svoj život te ako ne zavoli sebe, gubi sve. Čovjeka jednostavno treba izvući iz "otpada od samoga sebe" i pomoći mu da se potpuno ostvari, a potpuno je ostvarenje u sabranosti i hodu prema Neizrecivom, kaže Biser.
D. Goleman pak, proučavajući emocionalnu inteligenciju, zaključuje da čovjek podsvjesno spoznaje i podsvjesno se odlučuje. I zato naglašava važnost moralne odluke za dobro, koje u čovjeku stvaraju vrhunske, radosne i optimistične emocije. Sukladno tome, negativne misli i odluke te grijesi i korupcija razaraju čovjekove emocije te otupljuju njegovu sposobnost da ide za svojim idealima. Naprosto, to čovjeka onemogućuje da se razvija te se tada stvara depresija pa čak i "bijeg iz života" ili samoubojstvo. Takvo se stanje prenosi na ljudske emocije te ne samo savjest nego i cjelokupne emocije utiskuju u sebe osjećaj krivice pa se u čovjeku oblikuju strahovi koji u dubinama njegove egzistencije stvaraju bol i besmisao patnje.
M. Scott Peck, psihijatar, kroz svoju dugogodišnju praksu potvrđuje zaključke mnogih svojih kolega da simptomi i bolest nisu ista stvar. Naime, bolest postoji mnogo prije samih simptoma. Budući da simptomi nisu bolest, oni predstavljaju početak njezinog liječenja. Činjenicom da su simptomi neželjeni čini ih još većim fenomenom milosti, kao nekom vrstom poruke iz podsvijesti kojom započinje samoispitivanje i poboljšanje, kaže psihijatar. Zatim, tvrdi da ako u svojoj lijenosti ili strahu od patnje čovjek pretjerano brani svoju svijest, tada dolazi do njegovog nerazumijevanja svijeta – nema vezu s realnom stvarnošću. Mada u tom trenutku čovjekov svjesni um poriče stvarnost, sveznajuća podsvijest zna pravo stanje stvari i pokušava mu pomoći, signalizirajući svjesnom umu preko simptoma kako nešto nije u redu. Drugim riječima, bolni i neželjeni simptomi psihičke bolesti ili neke druge unutarnje patnje, u biti su manifestacija milosti. Oni su proizvod "moćne sile" koja potječe izvan ljudske svijesti i potpomaže njegovo duhovno sazrijevanje, a time i put u ozdravljenje, tvrdi Peck.
D. Amen, neuroznanstvenik, tvrdi da se duh i mozak savršeno slažu te da su duša i mozak u međusobnoj ovisnosti. Pozitivan i duhovan život, kaže on, poboljšava funkciju mozga. Takav život liječi depresiju i tjeskobu bilo koje vrste, poremećaje prehrane, bulimiju i anoreksiju, bračne probleme, probleme zvanja i smisla. Neuroznanstvenik naglašava da je osobit lijek za mozak molitva i meditacija.
C. G. Jung, neuropsihijatar, došao je do zaključka da zdravlje čovjek pronalazi kada nađe dubinu svojih životnih pitanja i svoju posljednju odgovornost. A Zohar i Marshall pak kažu da je duhovna inteligencija ono što je smisao našega života, to je nada, to su vjera i povjerenje, to je moralnost, dok je duhovna bolest stanje rascjepkanosti, otkinuće od središta, otkinuće od smisla, svrhe, ideala. Zato je duhovno zdravlje stanje čvrste cjelovitosti, a to znači usmjerenja prema cilju. Duhovna je inteligencija za njih sredstvo pomoću kojega se čovjek može izliječiti. A ona se sastoji u sabranosti, molitvi i moralu.
T. Ivančić, teolog, izučavajući hagioterapiju došao je do zaključka da je nemoć bit svake patologije duhovne duše. Više je izvora nemoći, a prva je da se spozna ili shvati (kognitivno) istina o svijetu, čovjeku i njegovom Tvorcu. Zatim, čovjekova nemoć da se oslobodi ovisnosti o krivnji, tzv. aksiološka. Te nemoć da se grade zdravi međuljudski odnosi, tzv. interpersonalna, i religiozna kada čovjek ne može ostvariti odnosa sa Stvoriteljem.
Ozdravljanje egzistencijalnog, bazičnog i cjeloživotnog područja čovjeka donosi mu ili olakšanje ili izlječenje od psihosomatskih boli. Duhovna pomoć i potpora ne isključuje druge oblike liječenja ukoliko su oni potrebni, ali ako se zanemare patnje duhovnog organizma onda liječenje, ma koliko uspješno bilo, samo je simptomatsko.
Čovjeku treba i može se pomoći da živi cjelovito i zdravo.
2/3
Često se čuje izreka „u zdravom tijelu zdrav duh“, a obrnuta konstatacija, „zdrav duh za zdravo tijelo“, pobija se svjetonazorom Zapadnog svijeta.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definira zdravlje kao stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i iznemoglosti. Ako je tomu tako, jedva da bi netko mogao biti zdrav. Naprosto, usvajanje pojma zdravlja kao stanja spomenutog blagostanja nespojivo je sa stvarnošću.
Krik duše
Zdravlje je odraz dinamičnosti i razvoja ljudskog života. Po Valentinu Pozaiću, stručnjaku za moralnu etiku i bioetiku, ono bi trebalo biti promatrano sa sljedećih vidika: biološkog, psihološkog i etički-moralnog. „Biološki pojam zdravlja ima u vidu različita odvijanja ukoliko su usklađena u skladan rad cjeline organizma. Liječnički pojam zdravlja označuje optimalni rad i odvijanje tjelesnih i duševnih sila koje omogućuju da se čovjek razvije kao čovjek na osobnom i društvenom području. Antropološki pojam uključuje u sebi sve činioce koji tkaju ljudsko biće: emocionalne, psihičke, društvene i etičke. U tom smislu pojmovi zdrav, human i moralan – bolestan, nehuman i nemoralan često su istoznačnice.“ Tome u prilog ide i konstatacija B. Haringa, katoličkog moralista, da u čovjeku nastaje „krik duše“ kad on zna da bi trebao moralno živjeti, a čini suprotno.
Bolest se definira kao suprotnost zdravlju i pojavljuje se tamo gdje nastaje poremećaj sklada tjelesnog i duševnog djelovanja tj. nesloge i neusklađenosti trostruke čovjekove usmjerenosti. Čovjek ne doživljava bolest kao neku izvanjsku stvar, ističe V. Pozaić, već kao neku silu - moć koja iznutra ugrožava njegovo biće.
Osim bacila i virusa, te bakterija i parazita izvana, čovjeka iznutra pritišću psihotraumatični zaboravljeni doživljaji te konflikti koji često konvertiraju u psihosomatske bolesti koji se „tako rasterećuju preko tijela“, tvrdi liječnica M. Jurčić. On zaključuje: „Kad duša trpi, a oči ne plaču, tada se tijelo ponudi za žrtvu i, slikovito rečeno, 'isplače' čovjekovu bol.“
Bolest se javlja da bi upozorila čovjeka da nešto bitno mora mijenjati u svome životu. Može se zaključiti kako ono što čovjeka boli, zapravo ga i liječi, tj. motivira da nešto hitno poduzme kako bi bol nestala. Bol nestaje kad čovjek shvati njezinu poruku i promijeni negativni obrazac svoga života i ponašanja, potvrđuje i M. Jurčić saznanja Muller-Eckhard.
Nadrasti bol
Medicinski antropolog A. Jores pak ističe da su bol i patnja zadaće koje čovjeku postavlja sam život da na njima raste. Zbog toga su mnoge bolesti koje su ispravno doživljene te izdržane dovele čovjeka do preobražaja njegovog života. Antropolog pojašnjava da baš izolacija i mir, koji posebno prate akutne bolesti, pogoduju procesu unutarnjeg dozrijevanja.
Dr. filozofije, Ivan Koprek smatra bitnim pitanja filozofa: što je ono što poput motora pokreće ljudsko kontingentno tijelo? Mišljenja je da o tome, i nadalje, trebaju raspravljati prirodne i duhovne znanosti. Po njemu, biti čovjek znači biti „u sebi i izvan sebe“, stajati u otvorenom "obzoru" bitka, ostvariti se u projektu i u zaletu na van prema neograničenoj cjelovitosti samoga bitka.
Tijekom povijesti neki su filozofi u čovjeku dijelili duh i tijelo, dok su drugi radikalno isticali njegovo jedinstvo. „Čovjek nije sastavina disparatnih i među sobom stranih veličina. Tijelo i duša su dva metafizička principa unutar izvornog jedinstva čovjekovog bitka, tako je svaka čovjekova djelatnost djelo cijeloga čovjeka“, naglašava I. Koprek.
Naprosto, čitav čovjek je i tijelo i duša. Prema sv. Pavlu, tijelo se smatra glinenom posudom koja nosi i čuva dragocjeno blago. Tijelo je materijalna podloga ili baza za sve ostale čovjekove aktivnosti. Ono je temeljna infrastruktura na kojoj se sve ostalo gradi, jasno tvrdi M. Jurčić.
Bolest je kompleksan mehanizam međudjelovanja uma i tijela, genetike i okoline. Mnogima danas postaje jasno da i duh ima svoje rane. Na toj osnovi većina se znanstvenika poziva na razmišljanje o skladu odnosa duha i tijela. E. Kandel, nobelovac, svjestan je da je do danas duh "ostavljan po strani", a zapravo je bitan za razumijevanje svega što se događa u čovjeku, štoviše, odlučujući je.
Katolički teolog Karl Rahner jasan je u tvrdnji da je svaka bolest znak kako se u duhovnoj duši pojavio nered te da je čovjek otpao od svojeg središta. Glede toga, povratak zdravlju je da čovjek opet pronađe izgubljeni smisao, svoje središte i Izvor svoga postojanja – što doslovno znači da pronađe Stvoritelja.
U skladu s time Victor E. Frankl upozoravao je na „volju za smislom“, tvrdeći da je čovjek primarno orijentiran k smislu. To je istinska i primarna potreba svakog čovjeka.
Nažalost, danas kao da se važnost bitnog izgubila jer je očito kako su trajne vrijednosti postale krhke. Suvremeni čovjek živi u izvjesnoj stihijskoj dinamici i krizi individualne egzistencije. Ali ako se počinje vraćati izvorima, tragati za vrijednostima, uz sumnju u prethodne zadane obrasce, tada će početi osmišljavati vlastiti život i nadilaziti besmisao patnje, saznanja je psihijatar K. Katanić.
Dr. med., Matthias Beck upozorava da svaka stanica ljudskog tijela nosi čovjekovu duhovnu dimenziju. Sve stanice tijela jesu čovjek.
Svaka pojedina stanica misli, odlučuje i ima samo jedan smisao - da sačuva život, kaže pak neurolog Bruce Lipton. To zapravo znači da je čovjekovo tijelo „napunjeno“ njegovom osobnošću te je svaka stanica „nahranjena“ smislom i nužnošću razvoja - sve u čovjeku teži prema zdravlju, i to u izobilju. Ako čovjek čini pogreške, ako je frustriran ili negativan te ako vjeruje i čini zlo, tada mu se razaraju stanice ne samo mozga već čitavog tijela. Stanice na neki način kao da pokušavaju bježati od čovjeka i stvaraju tzv. divlje tkivo. To stanje liječnici prepoznaju kao maligne neizlječive bolesti poput raka.
B. Lipton također tvrdi da u čovjeku nisu odlučujući genetski zapisi i ovisnosti već navike koje je čovjek u sebe utisnuo. Njegov se biološki život vlada prema tim navikama. Zato je za zdravlje čovjeka nužno da stvara dobre navike, vrline i kreposti. One se u njemu „nastane“ te upravljaju njegovim životom, tako da ih on neko vrijeme vježba i ponavlja, dok naprosto ne postanu njegovo „tkivo“.
Bitno je i vjerovanje u lijek i liječnika da bi kod pacijenta došlo do izlječenja (djelovanje placebo efekta spram noceba). Čovjek nije ni svjestan kako njegove misli djeluju na sve stanice njegova tijela. Nužno se iz dana u dan sabirati – okupljati u sebi, slušati u sebi glas budućnosti, radosti i života te vjerovati Stvoritelju koji čovjeku želi dati snagu. Moguć je novi čovjek i bolji svijet, stajališta je Tomislav Ivančić, istaknuti hrvatski teolog. Jer kad se čovjek sabere prema viziji vječnosti, tada čitav njegov organizam djeluje punom snagom. Tada je čovjekovo zdravlje vrhunsko.
Bit bolesti i zla jest upravo rastresenost ili raspršenost. Stoga, zapisi u genima čovjeka kao da „dozivaju“ da sabrano i koncentrirano ide prema smislu svoga postojanja.
Zahtjev interdisciplinarnog pristupa u liječenju
Današnja medicina uvelike ističe nužnost interdisciplinarnog djelovanja u liječenju psihosomatskih bolesti. Tako psihijatar M. Scott Peck tvrdi da su psihičke bolesti nerijetko prouzrokovane nedostatkom ljubavi ili njenim neprimjerenim iskazivanjem. „Svako dijete traži ljubav od roditelja kako bi mogao uspješno rasti i steći duhovnu zrelost. Stoga je očito kako pacijenti, u želji da se izliječe kroz psihoterapiju, od terapeuta moraju primati bar dio ljubavi koja im je uskraćena.“ Prisutnost ljubavi je bitni čimbenik izlječenja u psihoterapiji, smatra psihijatar.
Ide i korak dalje u potvrđivanju svojih saznanja te tvrdi da su osobe koje pate od psihoza primale iznimno malo roditeljske ljubavi i pažnje za vrijeme prvih devet mjeseci života. Ali i pacijenti s poremećajem ličnosti također su doživjele neprimjerenu brigu roditelja, i to u periodu od devetog mjeseca do druge godine života. Osobe s neurozama imale su pak primjerenu brigu roditelja u ranom djetinjstvu, ali su kasnije patile zbog neodgovarajuće njege, i to u periodu od druge do pete-šeste godine života. Da se zaključiti kako je bazično nepovjerenje temelj većine psihičkih oboljenja te se u liječenju ne bi smio isključiti duhovni pristup.
Depresija je jedna od vodećih bolesti današnjice i ima nekoliko uzroka. Psihološka depresija koja je uzrokovana specifičnim situacijama koje se donekle mogu mijenjati, biološka koja je uzrokovana biokemijskom neravnotežom, te egzistencijalna koja se kvalificira bez poznatog uzroka. Međutim, baš ona se podudara s moralnom patnjom koju opisuje papa Ivan Pavao II, odnosno patnjom duhovne duše o kojoj se govori u hagioterapiji.
Depresivnost, kao simptom, često se susreće kod ljudi (nužno ne mora značiti da imaju depresiju). Ljudi se tada osjećaju nevoljeno, kao da su bez oslonca, kao da gube smisao svoje egzistencije te nisu u stanju ostvariti sebe i svoje potencijale u punom smislu. Povratak na izvor i smisao postojanja rasterećuje takve osobe i daje im novi "polet" za život.
Jezgrovit primjer koji potvrđuje prethodno rečeno je i tretman oboljelih od kroničnih psihosomatskih bolesti kao što je multipla skleroza (MS). Pristup mora biti holistički, jer bez vjere u ozdravljenje suspreže se proces samog ozdravljenja pa izostaje željeni učinak medikamenata. Nastanak i razvoj bolesti su pod utjecajem velikog broja genetskih, okolinskih i psiholoških faktora, a jedan od uzroka može biti jako "duhovno otvrdnuće" kao posljedica potiskivanja u djetinjstvu kao i bilo koji drugi potisnuti traumatski događaj.
Te činjenice potvrđuje psiholog B. Blažinić: “Unutarnji sukob na razini vrijednosti i uvjerenja, neusklađenost između želja, očekivanja i mogućnosti, kao i neusklađeni perfekcionistički stresni stil života česti su pokretač i čimbenik razvoja MS-a. Razvojem duhovne svijesti, osnaživanjem i življenjem vjere oboljeli usvaja osnažujući identitet, odnosno pozitivnu sliku o sebi, drugima, svijetu, životu te eliminira ograničavajuća uvjerenja. Zauzima, za razliku od pasivnog stava, osjećaja beznadnosti i bezvrijednosti, proaktivan stav s osjećajem smisla, vrijednosti i vjere.“
Podugačak je niz psihosomatskih bolesti kojima se liječenje temelji i na otklanjanju uzroka s područja duha. Kako čovjeku – pacijentu pomoći da nadvlada bol i da prepozna viši smisao borbe za zdravlje te u konačnici da ozdravi, prvenstveno na duhovnoj razini, bit će tema slijedećeg broja ovog časopisa.
3/3
Današnja civilizacija, zbog stalne usredotočenosti na negativnosti, besmisao, prirodne katastrofe i epidemije, čovjeka dovodi u stanje pritajenog straha da je i sam bolestan ili će to uskoro postati. Narušavanje njegovog tjelesnog i psihičkog zdravlja ipak je nemoguće izbjeći jer živi u prostoru izvanjskih uzročnika. Čovjek se pokušava svjesno ili nesvjesno braniti od agresivnih pritisaka okoline i to najčešće ignorirajući psihosomatske simptome, misleći ujedno da time izbjegava i samu bolest.
Samo da je zdravlja! - uzrečica je plemenitog značenja, a zapravo u sebi sadrži želju za izostankom patnje te mogućnost uživanja u ovozemaljskom. Čemu uistinu služi zdravlje, potrebno je temeljitije istraživati.
Stvarni izvor patnje, ali i zdravlja krije se na području antropološke pneumatologije.
Svijet u kojem čovjek živi je prolazan i nije njegov trajni ambijent. Temeljni razlog postojanja na zemlji jest ostvarenje čovjekove originalnosti, a da bi se to moglo događati potrebno je da čovjek bude ljubljen, a time i sposoban da sam ljubi te da stalno preispituje viziju baš svoga života i odlučuje se za nju.
Čovjek je prvenstveno osoba i kada pati zapravo čitav boluje. Čovjek ima život i to kao dar, kojeg je dobio bez pitanja i narudžbe te ga ne može zadržati do kada on to želi - smrt se nepredvidivo događa, a opet izvjesno. On, unatoč svemu, zna da se isplati činiti dobro, svojim intelektom može spoznati najdublji smisao postojanja, a svojom se slobodom odlučuje za ono što bi trebao postati.
Zdravlje se kao stanje ne očituje samo kroz izostanak neke psihofizičke bolesti ili hendikepa već kroz način življenja. Poznavanje prirodno - moralnih zakonitosti, upisanih u čovjekovu svijest i postojanje te ponašanje u skladu s njima, čovjeka održava u stanju ravnoteže, a time i u zdravlju. Znanstvenici tvrde da svaku stanicu čovjekovog bića prožima duh te ako on živi u skladu s njegovim zakonitostima oživljen je i cjelovit.
Kod ozdravljanja na psihičkoj ili tjelesnoj razini nužno je uz specijalističko liječenje uključiti i spoznajno - duhovni aspekt jer se s odlukom za život te vjerom u lijek i liječnika može pomoći da djelovanje terapije bude učinkovitije te da se bol, u konačnici, javlja rjeđe i s manjim intenzitetom.
Ukoliko je bolest primarno simptomatska, njenog je uzročnika nužno tražiti na razini duha te na toj razini pomagati čovjeku, i to do otklanjanja samih simptoma.
Mikroterapija
Izvor simptomatskih boli može biti genetski, egzistencijalni, bazični, zbog svakodnevnih trauma, ali i zbog predrasuda te negativnih navika.
Najvažnije je onemogućiti izvor patnje tj. samo zlo koje se očituje kao manjak egzistencije i smisla. Potrebna je uvjerljiva pouka o znanstvenoj spoznaji kako ljudski mozak funkcionira na odluku za puninu života spram usmjerenosti na negativnost i strah. Nužno je usmjeriti životni pogled prema dobru, jer kad čovjek misli, govori i čini dobro potencira zdravlje ne samo mozga već cijelog organizma.
Kognitivno - spoznajni aspekt pomaže da razum dobije dovoljno razloga za prihvaćanje promjena, da nadvlada dosadašnje predrasude i negativne navike. Bez ovog uvjerenja teško je načiniti fundamentalnu opciju – odluku za promjenu života. Odluka za život i ostvarenje ide ispred postupanja, ona zapravo aktivira duh – dopušta da se čovjek sa svojom tromom psihosomatskom razinom uputi u novom smjeru.
Bitno je također osvijestiti istinu o izvoru ljudskog postojanja. Čovjek je stvorenje koje ima svoga Tvorca. On je biće u bitku, a bitak da bi mogao opstati mora biti apsolutan i s postojanim svojstvima. Stvoritelj, kao temeljni bitak, stvara čovjeka jedino iz ljubavi i za ljubav. Može se zaključiti da je kodeks za život ucijepljen u čovjeka od trenutka začeća jer je njegov 'duhovni DNK' ujedno i Stvoriteljev. Ipak, budući je čovjek slobodno biće, unatoč vanjskim utjecajima, na njemu je odluka kako će živjeti.
Podsjećanje na Stvoriteljevu volju – da čovjeka želi sretnog, slobodnog i ostvarenog, bitno pomaže u iskoraku za smisao njegovog osobnog života. U podsjećanju je potrebno usvajati istinu o sebi – da sam željeno i voljeno biće.
Da bi čovjek ušao u slobodu za život nužno je i da preispita svoju savjest. Nerijetko simptomatske boli uzrokuje konflikt na području prepoznavanja vrijednosti. Čovjek, od djetinjstva, mnoge situacije percipira kroz vlastitu krivnju, a da to zapravo nije točno. Ako je u nečemu pogriješio poželjno je da se pokaje i pokuša popraviti načinjenu štetu, a ako se ne radi o njegovoj krivnji potrebno je prihvatiti stvarnu istinu i ne dopustiti vlastito podcjenjivanje.
Budući je čovjek biće odnosa, on će neminovno stvarati sliku o sebi, drugoj osobi i Stvoritelju kroz svijest o ponašanju drugih ljudi prema njemu. Ukoliko je, posebno u ranom razdoblju života, izostao roditeljski odnos ispunjen ljubavlju i povjerenjem prema djetetu onda će se kod takvog čovjeka i kroz daljnji život događati nemoć za zdrave odnose. Čovjek se često, iz straha da neće biti prihvaćen, ponaša destruktivno prema sebi ili agresivno prema drugima te neminovno stvara krivu sliku o Izvoru svog postojanja. Takva ponašanja dovodi do konverzije u konkretne psihosomatske poremećaje ili bolesti.
Nužno je ozdravljati odnose kroz etape opraštanja. Za ozdravljanje neke psihofizičke bolesti nerijetko će biti presudno čovjekovo praštanje osobama koje su ga, kroz život, vrijeđale. Posebno su bolna iskustva povreda od strane bliskih osoba i članova obitelji. Mnogi će pomisliti da to nije 'fer', a zapravo je praštanje dobitak, ono predstavlja nadilaženje izvora zla:
- Bezuvjetno ti praštam. Ovo najprije znači odluku, a ujedno i stav neprihvaćanja grubosti i nebrige od strane druge osobe – ne dopuštam da me to obezvrjeđuje.
- Oprosti i ti meni jer zadržavam tvoje zlo za sebe (i nesvjesno čovjek sam postaje destruktivan) i što ne očekujem da si bolji, da ti mene razumiješ. Svatko tko na bilo koji način vrijeđa drugoga zapravo je sam ranjen ili to čini iz straha da ne bude povrijeđen.
- Osloniti se na stvarnost da je svaki čovjek u temeljima svoga bića dobar, čezne za ljubavlju i želi voljeti. Ne dati čovjeka, zapravo znači: čini ono što i sam želiš da drugi tebi čini.
- Očekivati dobro i gledati novi odnos. Ono što očekujemo tome se i otvaramo te nam se to i događa.
Makroterapija
Čovjek današnjice nije uopće svjestan kako ga i na psihofizičkoj razini razara prihvaćanje negativnosti o njemu samome te življenje tuđih zamisli njegovog života. Bez obzira na bolest i patnju koju doživljava, čovjek bi nužno trebao preispitati misiju svoga postojanja te donijeti odluku za sebe i ostati toliko dugo sabran nad njom da uspije nadvladati sve negativne navike koje se tako lako ukorjenjuju u ljudsku svakodnevnicu.
Čovjek u ovom svijetu nije zato da bi se borio protiv zla, bolesti i nemoći već da bi se jačao u odluci za dobro i živio baš svoje životno poslanje.
Iz hagioterapijske prakse
Po preporuci psihijatrice, mlada je žena potražila pomoć u Centru za hagioterapiju. Patnja uzrokovana liječenjem karcinoma i konfliktnim međuljudskim odnosima bili su glavni razlog dolaska. Teško se nosila s bolnim iskustvom napuštenosti od strane voljene osobe, nerazumijevanja od strane roditelja i mnogih drugih s kojima je pokušavala održavati prijateljske odnose, a ni nalazi liječnika nisu bili optimistični. Bol je ponekad bila tako neizdrživa da je pomišljala kako bi stimulansi mogli biti jedini izlaz. Nekako je nalazila motiv za nastavak života, dan po dan.
Hagioterapija je obuhvaćala spoznajni aspekt o duhovnoj dimenziji i zakonitostima duha te o smislu postojanja njezinog života. Posredovalo joj se bezuvjetno povjerenje kroz postojanje bitka i Izvora ljudskog života te kroz ljude s kojima je ipak uspijevala ostvarivati skladne odnose.
S obzirom na paralelno liječenje karcinoma davao se naglasak na placebo efekt spram noceba. Svakodnevno se, unatoč nalazima, odlučivala za život.
Temeljito je prolazila područje posvješćivanja njezine vrijednosti i originalnosti, što je s vremenom počela i prihvaćati.
Na koncu se postiglo i razumijevanje onih koji su je povrijedili te se prošao proces praštanja.
Također, ispravljale su se i loše navike prvenstveno zbog gledanja u konačni cilj.
Postignut rezultat se očitovao kroz osjećaj vrijednosti i smisla baš njezinog života, slobodu od tuđih mišljenja i očekivanja te prihvaćanje pozitivnog ishoda somatske dijagnoze.
Hagiopacijentica je bila poticana da svakodnevno njeguje svoje najdublje čežnje te da se odlučuje za potpuno ozdravljenje. Njeno zdravlje potvrđuju i sve medicinske pretrage unazad dvije godine.