PORUKA STRUČNJAKA S OKRUGLOG STOLA CENTRA ZA HAGIOTERAPIJU (CHT)“: Sve više mladih ima problema s mentalnim zdravljem, ali ima nas koji možemo i želimo pomoći.”
Cilj okruglog stola koji je organizirao CHT u Splitu, u suradnji s CHT Omiš, bio je razmijeniti iskustva stručnjaka, ali i ukazati na problem s kojima se suočavaju mladi kada je u pitanju mentalno zdravlje. Iako je mentalno zdravlje još uvijek tabu tema, problem raste i neophodno je upoznati roditelje da postoje stručnjaci koji žele i mogu pomoći, i to u potpunoj diskreciji.

Problem mentalnog zdravlja kod mladih sve je veći, na što često ukazuju nastavnici i profesori koji se vjerojatno prvi susreću s posljedicama ovog problema kod učenika. Činjenica je i da roditelji, često, kao noj zabijaju glavu u pijesak pred problemom koji je očit i umjesto da potraže pomoć radije se uvjeravaju kako je s njihovim djetetom sve u redu. A, pomoći ima i to od strane stručnjaka raznih profila.
Uz Danijelu Perić Krstulović, pedagoginju i psihoterapeutkinju na okruglom stolu svoje viđenje problema, ali i njegovo rješenje, ispred organizatora, iznijela je Ana Perišić, mag. phil. i hagioasistentica.

Perišić je ukazala na potrebu razmijene informacija i iskustava među svim stručnjacima uključenim u problematiku mentalnog zdravlja mladih, rekavši: “Meni je uvijek velik onaj čovjek i onaj stručnjak koji je u stanju čuti što ima reći drugi, onaj pored njega, pa makar bio mlad i početnik.”

Ukazala je i na potrebu da se u ovu problematiku uključi zakonodavstvo, što bi, kako je rekla, “presjeklo trend koji vodi do poteškoća i posljedica na mentalno zdravlje”.

“Ako škola počne postavljati uvjete o nužnosti kontakta s roditeljima, onda će taj roditelj, možda nesvjestan da ima problem i da mora na neki način dati sebi priliku, a time i djetetu, početi raditi na sebi. Time bi mu ujedno omogućili da čuje nekoga, ako sam ne zna, da mu se može pomoći. A vrlo često ova problematika ne ulazi u medijski prostor,” rekla je Perišić i nastavila sa zapažanjima i iskustvima iz svoje hagioterapijske prakse. 

Agresivnost i ovisnost kao posljedica pretjerane liberalnosti

Kada se obznanio završetak tzv. epidemije, otvorila su se vrata institucija, priča Perišić, i dolazi naš premijer u javni prostor iznoseći informaciju, koje možda nije bio ni svjestan već je to 'usput zapamtio', no prvo što je istaknuo bilo je da se otvaraju kladionice. Prvo što je istaknuo!
Drugo, postavila je pitanje: što nam se događa s javnim prostorom glede EPP – poruka koje su prepune informacija kako se kladiti? Je li moguće da mi ne smijemo izricati nikakve kritike po pitanju javnog medija? Je li moguće da mora biti toliko liberalan taj prostor? Mislim da ne. I ne smije, dodala je Perišić.

I nastavila, nedavno sam na jednoj međunarodnoj konferenciji u Zagrebu susrela liječnika iz Švicarske. Prošetali smo se u pauzi gradom, i kroz razgovor sam navela da imamo previše sportskih kladionica u koje naša djeca bez kontrole zalaze. Pobrojavši ih samo u toj ulici, konstatirao je da u cijelom jednom milijunskom njihovom gradu nema toliko sličnih mjesta za kockanje.

To su samo neki momenti na koje imamo pravo reagirati. Imamo pravo apelirati i kako će se izražavati naši političari u javnosti. Što mi očekujemo iza ovakvih medijskih eskapada i ponašanja koje oni sebi vrlo često dopuštaju? Znači, ako ništa drugo, ukazati. Čovjek iz struke ima tu snagu, i vi to imate, mi imamo tu dužnost. No hoće li to riješiti problem? Vjerojatno ne sasvim. Potrebno je vidjeti kako se čovjek zapravo može promijeniti.

Projekti prevencije ovisnosti

Nakratko ću se vratiti na temu koju je obrađivala i kolegica Perić Krstulović. I mi pratimo kroz programe prevencije ovisnosti i agresivnosti kod djece i mladih hagioterapijskom metodom. Susrećemo se godišnje s oko 500 djece osnovnoškolske i srednjoškolske dobi, od 7. razreda do 2. srednje. Uočili smo da se samo u godinu dana kod osnovnoškolaca povećao minimalno jedan sat više boravka na internetu – povećanje s 3 na 4 sata, a kod srednjoškolaca na 5 sati neeukativnog sadržaja. S tim da uopće ne znamo što prate. Pitanje je uistinu: što prate?

Uz to, ako vam majka djeteta u 6. razredu osnovne škole, na pitanje: „pratite li vi što vam dijete radi na internetu“, kaže: ”ja je ne smijem kontrolirati jer bi me ona istukla.“ Inače, postoje problemi u obitelji. Naglasim joj: ”mama, ali morate je kontrolirati; ako ne možete, mi smo tu da vam pomognemo, da senzibiliziramo i oca za komunikaciju te da zajedno upozorimo dijete, te mu time lakše pomognemo.“ Obično se roditelji povuku, nažalost smatraju da je lakše zataškavati problem. 

Čime se bavi Centar za hagioterapiju

U centru za hagioterapiju susrećemo se  s preko stotinu ljudi godišnje kroz individualne i grupno-terapijske susrete, kao i edukativne tribine u sklopu prevencije i liječenja problema ovisnosti te različitih poremećaja ponašanja, i to ne samo kod djece i mladih, nego i kod odraslih. Individualno i grupno-terapijski pojedinci dolaze na 2-3 pa nerijetko i preko 15 višesatnih susreta. Jasno, ne može se odmah uočiti promjena na dobro, no svim tim osobama posreduju se temeljne istine o čovjeku i antropološkom zdravlju, te time i mogućnosti izlaska iz neprihvatljivog ponašanja. Tzv. hagiopacijenti uočavaju da je njihovo vlastito prihvaćanje vrednota ključno, naglasila je Perišić. Kako se iz nekog negativnog ponašanja može doći do uzroka patnje te poticanjem čovjeka da se okrene prirodno-moralnim zakonitostima, dio je hagioterapijskog puta prema antropološkom zdravlju.  
Djelatnici i volonteri centara mahom su kompatibilnih struka: i socijalni pedagozi i socijalni radnici i liječnici, i nastavnici i teolozi, istaknula je.  Dodavši da su svi članovi centara u trajnoj formaciji, izobrazbi i duhovnosti Zajednice Molitva i Riječ koju je utemeljio prof. Ivančić. „Mi se bavimo duhovno-antropološkim područjem po kojem je čovjek prvenstveno čovjek, vrhunsko biće – originalna i neponovljiva osoba – smisao cjelokupnog stvaranja; ujedno je i osoba koja u sebi, rađanjem za ovaj svijet, ima određenu misiju – talent, originalnost, tzv. poslanje.“ Ujedno je Perišić pojasnila da svaki čovjek, kao osoba, ima svijesti, samosvijest, ali i slobodnu volju kojom se odlučuje za dobro ili protiv vrednota. Ponekad čovjek u svojoj izranjenosti nema ni spoznaju ni snagu da se odlučuje za svoje poslanje i vrijednosti općenito pa mu je potrebna pomoć.

„I ono što je istaknula kolegica Perić Krstulović, kad roditelj sve servira svome djetetu, to obično rađa negativnim posljedicama.“ Naprosto, i dijete se mora pomučiti oko onoga zbog čega je stvoren za ovaj svijet. To proizvodi radost. Dugotrajnu radost, koja nadilazi emociju, zaključuje Perišić. 

Manjak povjerenja

Ono što je u središtu hagioterapije, a uočavamo kao problem ovoga vremena jest manjak povjerenja. Povjerenje je vjera u osobu. Ako dijete nije rado prihvaćeno u obitelji, ili ako je odgajano u lošim međuljudskim odnosima, povjerenje je narušeno. Psihologija i zdravstveni pogled na razvoj djeteta uvijek ističe prve tri godine, a mi s antropološke razine pratimo osobu od trenutka začeća.
Uočavamo da se zbog bolnih međuljudskih odnosa osoba, na neki način, povlači u sebe te joj se zbog toga rađa strah koji je onemogućuje da bude otvorena za nove odnose, ističe Perišić. Ta vrsta straha je egzistencijalne naravi i proteže se kroz cijeli ljudski život, ako mu osoba ne uoči uzrok i izvore, te ga ne nadiđe ulaskom u dobrotu i ljubav koje joj nedostaju. Taj put ozdravljenja povjerenja prati i praštanje osobama koje su patnika povrijedile.
Primjera radi, naše praćenje pokazuje da se u adolescentskom vremenu dijete najsnažnije zatvara za zdravi razvoj interpersonalnosti, upozorila je voditeljica Centra. U toj vrsti otuđenja još je 'podršku' dao i internet. Dijete tada ima potpunu slobodu i mogućnost komunikacije s virtualnim svijetom u kojem, zapravo, rijetko komunicira sa stvarnom osobom, ili pak osobom koja joj želi dobro. A za povjerenje je potrebna osoba, ne neka priča, ne nešto imaginarno što se iza toga krije. Nerijetko mu se zbog toga stvara kriva slika samoga sebe, svijeta u kojem živi, ali i Stvoritelja od kojeg postoji. Tada se često stvaraju otpori prema autoritetu, vrijednostima. Obično dijete povezuje strogog oca s bilo kojim dobrim autoritetom – učiteljem i sl. Ujedno iz svega doživljenoga logičan je otpor i prema religioznosti.
Na koncu kao da se 'zatvara krug': da sam vrijedio, da sam važan, da sam bitan oni (roditelji, prijatelji, učitelji…)  bili bi uz mene. Zaključak je: ja ne vrijedim – tako si to dijete prevodi samome sebi. Gdje je suština problema? Dijete počinje odbacivati samoga sebe. A jedino koga mi imamo, imamo sami sebe. Znači, ja jesam darovano biće! Stoga ostvarenje djeteta kao osobe proizlazi iz prihvaćenosti svoje temeljne vrijednosti, dragocjenosti, originalnosti, neponovljivosti, jasna je Perišić. Da bi on to bio u stanju prihvatiti, dijete treba imati nekoga kao ogledalo u kojem će se ogledati. Kako će to ostvariti, doživjeti, ako je roditelj 'zakazao', ako ga nema, ako ga je kontinuirano obezvrjeđivao? 

Najveća ljudska frustracija

Mala digresija, današnje generacije žive u nekim dobrim vremenu jer su im roditelji jako skloni, okrenuti prema njima i njihovim potrebama. Danas su veće mogućnosti i ekonomska stabilnost, veće su mogućnosti za dobru edukaciju, slobodne aktivnosti, štošta što neki od nas nismo imali. Svako vrijeme nosi i negativne stvarnosti i pozitivne. Ipak,  područje temeljne ljudske vrijednosti, temeljnog smisla, jest duhovna stvarnost, i ona je danas vidno  narušena. Ne govorim o religioznoj pripadnosti, nego o sustavu vrednota od kojih čovjek jeste i zbog kojih živi, kao i onih koje su plod originalnosti njegovog života.

Mi smo upućeni jedni na druge. „Čovjek nije Pale sam na svijetu.“ Znači, onoliko koliko je više moj roditelj bio svjestan svoje vrijednosti, toliko sam ja odrastala u zdravijim okolnostima. Tako se stvarala predispozicija da ja odrastam u zdravijem ambijentu, ali i da ja sutra stvaram pozitivne okolnosti da bi netko uz mene živio i ostvarivao se iz ostvarenosti mojih talenata i mojih sposobnosti. Mi svi gubimo jer djeca danas ne ostvaruju svoje sposobnosti, svoju temeljnu originalnost, bit svoga postojanja. Kaže se da je to na ovom području – duhovno-antropološka patnja. Čovjek može sve imati, ali ako ne zna zbog čega živi i ne odlučuje se neizmjerno za svoj razvoj, on propada. Sa sigurnošću tvrdim da je to najveća ljudska frustracija, mišljenja je Perišić.

Epidemija popustljivog odgoja

I zato to dijete u momentu kad prijeđe granicu da se prepusti dokoličarenju, nagonu, materijalnom, on počinje, polagano, biti ovisnik. Nagon je kao jedna sila u nama traži više i više i više. I zato tom djetetu treba postaviti pravila, ali ovdje nije riječ o pedagoškim mjerama, nego o odgovorima na egzistencijalna pitanja. Tko će ta pravila postaviti? Odrasli? A kako će ako ni oni ne žive tako.  „Epidemija popustljivog odgoja“ postala je problem današnjice. No odgoj pretpostavlja bezuvjetnu ljubav. Stoga ne čudi da je danas najteže dobiti roditelja za komunikaciju. „Mi iz naše prakse vidimo da puno znači kada smo s određenim edukacijama u školama, u zdravstvu, u socijalnoj skrbi, u zatvorskom sustavu, no potrebno je uključiti i članove obitelji.“ Perišić ponavlja da uočavaju kroz praksu kako je najteže dobiti roditelje za suradnju, i pita se: zašto? Zato što ih je strah, a kako je strah manjak povjerenja, uočava se da su i oni na tom području izranjeni.

Naš smisao ne bi smio biti, odnosno način komunikacije svih nas, ne bi smio biti kritika i napad, nego tako da sustav funkcionira kao ponuda roditelju da je u školi i nama drugima stvarni cilj, pomoći im. Važno je da im se tako približimo da uoče kako izlaz postoji. „Kad ja držim roditeljske sastanke, rijetko se dogodi da mame ne plaču, jer im progovorim o njihovom dostojanstvu.“ Znači, vraćati nam je čovjeka njegovom temeljnom dostojanstvu. Nama je nanovo okretati se prema onome gdje je taj temeljni izvor ljudske osobe. Što je to dostojanstveno u njemu? Gdje proizlazi istina o njemu? Ako je čovjek originalno i neponovljivo biće, znači da nigdje u svijetu „nema nitko kao što si ti, a nikad i nigdje neće ni biti.“ To je već temeljna vrijednosti.

Važnost onoga za što se čovjek odlučuje

S druge strane, mi nismo jedino darovani od naših roditelja, jer nitko nije znao, mogao i rekao baš ću sad tebe dobiti, roditi, ili pak sam sebe stvoriti. Naša vrijednost proistječe iz Izvora našega postojanja, koji je apsolutna dobrota, bitak, Stvoritelj. Preispitujući temeljna pitanja, čovjek biva svjestan svoga postojanja i Izvora, ujedno ima mogućnost opredijeliti se za Njega. Stoga, ako čovjeka patnika ponovno vraćamo na tu temeljnu istinu – ako si iz apsolutne dobrote stvoreno biće, zar ti možeš biti loš? I to što ti nosiš u sebi, to nitko drugi nema, ne može biti – otkriva mu da je vrednota.
 
Budući da duhovna stvarnost nije ograničena u prostoru i vremenu, zato je s te razine prezentna naša prošlost, ali i na svu sreću i naša budućnost. Zato, jasna je Perišić, ono za što se čovjek odlučuje to upravlja njihovim životom. Današnja suvremena neuroznanost i epigenetika govore o važnosti da čovjek misli, odlučuje se, govori u skladu s vrednotama – dobrotom, istinom, ljubavlju i drugim vrijednostima. Djeci u razredima vrlo često govorim kako moj uspjeh, moja vrijednost raste onoliko koliko njihova vrijednost raste, jer je to 'plodno tlo' na kojem se razvija i  moj i njihov talent. Čim smo u strahu, 'skrivamo' se od drugoga, ne dajemo od sebe sve što imamo, jesmo. Znači to je već moj manjak i time uskraćujem i onoga pored sebe.

Opraštanje

Naučiti ljude oprostiti sebi i oprostiti onome pored sebe, nasušna je potreba. Nemoguće je ne biti povrijeđen, ističe voditeljica No, ako to čuvaš u sebi ti si sebe 'razrovao'. Ali, ti odlučuješ! Sloboda je neizmjerna već kad se odlučiš otpustiti drugome njegovu krivnju, zloću, nebrigu, na dobrom si putu. A ako ustraješ, nevjerojatna su iskustva slobode koja čovjek tada doživi.

Ono što je još Perišić istaknula jest priprema za rad samih stručnih djelatnika. Jer može se posredovati samo ono što čovjek zdravo nadvlada. To je moje iskustvo, dodala je. To se u našoj praksi podrazumijeva. Naime, vrlo često u određene pomagačke struke ulaze ljudi koji su i sami doživjeli životne patnje, traume. Želeći pomoći sebi, čeznu pomoći i drugima. To je pozitivno. Ali, ako nije izašao iz vlastite patnje on vrlo često, nesvjesno, postane 'brana' do zdravlja onima kojima treba pomoći.

Zaključak

Čovjek se ne rađa zao. Čovjek se rađa dobar i sposoban za dobro. Negdje se dogodi 'procijep' kroz život i onda kao odrasla, mentalno sposobna osoba, odlučuje se ustrajati u dobru ili se okrene prema materijalnom, ili pak osvetoljubivosti. Treba osposobiti čovjeka za odluku – samo za dobro. To ne ide bez ustrajnosti, no moguće je, zaključila je Perišić.

Preneseno sa: https://cronika.hr/uncategorized/2024/poruka-strucnjaka-s-okruglog-stola-centra-za-hagioterapiju-sve-vise-mladih-ima-problema-s-mentalnim-zdravljem-ali-ima-nas-koji-mozemo-i-zelimo-pomoci/

Tema je ovo koja sve više zaokuplja stručnu javnost još od vremena pandemije, a čiju je važnost prepoznao Centar za hagioteratepiju Split i u suradnji sa CHT Omiša organizirao okrugli stol. Od pitanja definicije mentalnog zdravlja i uzroka sve više uputnica koje se izdaju djeci i mladima za psihijatra, pa do savjeta roditeljima dale su u svom izlaganju Danijela Perić Krstulović, prof. soc. pedagoginja i psihoterapeutkinja te Ana Perišić,mag.phil. i hagioasistentica.

Tema mentalnog zdravlja uvijek je aktualna, posebice stručnim djelatnicima Centara za socijalnu skrb, osnovnih i srednjih škola, psiholozima i psihijatrima, ali i hagioterapeutima. Upravo stoga su se stručnjaci raznih profila okupili u prostorijama Centra za hagioterapiju Split kako bi poslušali promišljanja, ali i spoznaje iz prakse Danijele Perić Krstulović, socijalne pedagoginje i psihoterapeutkinje koja je radila s mladima u Centru za socijalni rad područni ured Split, a trenutno se bavi psihoterapijom djece i mladih kao psihoterapeutkinja u svojoj privatnoj ordinaciji te Ane Perišić, magistrice filozofije i dugogodišnje hagioasistentice i bliske suradnice pok. prof. emeritusa Tomislava Ivančića.

Perišić i Perić Krstulović složile su se zajedno s moderatoricom okruglog stola, Renatom Jurčević, ravnateljicom Centra za socijalnu skrb Omiš, kako je djeci i mladima pomoć potrebna odmah i sad, točno onako kako govori i naslov skupa “Pomozimo im odmah“.

Što znači biti mentalno zdrava osoba

Danijela Perić Krstulović je odmah na početku svog izlaganja krenula s jednim od najvažnijih pitanja – što znači biti mentalno zdrava osoba?

“Najčešča definicija mentalnog zdravlja je definicija Svjetske zdravstvene organizacije – stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, zna se nositi s normalnim životnim stresom, može raditi produktivno i plodno i sposoban je pridonositi zajednici.

Znamo da je život jako nepredvidiv i ponekad ima uspona i padova, zato je bitno znati se nositi sa životnim stresom. Nekakve druge definice su emocionalno kongnitivni, socijalni i fizički i duhovni kapaciteti te uživanje u životu i nošenje s izazovima na koje nailazimo,” rekla je Perić Krstulović i nastavila:

“Kod mene u privatnu praksu u zadnje vrijeme, vjerovali ili ne, dolaze studenti. Znači to su mahom mladi ljudi, otprilike 22-23 godine koji su jako krhki. Oni na nekakvu prvu frustraciju, prvi izazov imaju određene anksiozne poteškoće, panične napadaje, depresivne simptome i ostalo.

Prošli tjedan me, primjerice zvalo pet studentica, pa se ja pitam što se događa s tim mladim ljudima. Svi smo nekada bili mladi i nosili smo se nekako s tim našim stresovima, imali smo nekakvu prijateljicu s kojom smo popričali, podijelili nekakve poteškoće, a ono što mi se danas čini je da su oni jako usamljeni, jako otuđeni, jako teško progovaraju o svojim neugodnim emocijama. Jako teško dolaze u kontakt s onim kako se, zapravo, osjećaju.

Tako da bi bilo dobro promisliti što se s našom, ne samo djecom, već i što se s ovim mladim ljudima događa.

Svjetska zdravstvena organizacija već dugi niz godina upozorava na probleme mentalnog zdravlja mladih, koja govori o tom da nekakvih 20 posto djece ima mentalnih poteškoća i samo ih 20 posto od njih dobiva stručnu pomoć.

Kakvo je stanje u Hrvatskoj?

“U 9 mjesecu prošle godine bila sam na jednom predavanju o mentalnom zdravlju djece i mladih i moram reći da su mene ovi podatci šokirali. Znala sam da su problemi u porastu, to je ono što je mjerljivo. Mjerljive su uputnice. Znači, mi preko uputnice šaljemo djecu i mlade nadležnom psihijatru. 2019. godine bilo je oko 5.000 uputnica, a 2023. bilo je 11.000. Sad kada tome zbrojite i one kojima roditelji potraže pomoć privatno stručnu pomoć, to je puno veća brojka.

Ja bih htjela naglasiti da nisu samo psihijatri osobe koje bi se trebale baviti mentalnim zdravljem djece i mladih, postoje i drugi stručnjaci poput socijalnih radnika, socijalnih pedagoga.

Peti razred je, inače, najteži razred u osnovnom školskom obrazovanju, dolazi do promjene, događaju se nekakve hormonalne promjene kod djece i mislim da nije pametno da mi taj peti razred uvrstimo za upis u srednju školu. A, kod nas u Hrvatskoj je taj peti razred ključan za upis u srednju školu. Kada sam ja bila u osnovnoj školi bio je sedmi i osmi razred, a sada se već od petog razreda stavlja još jedan pritisak na ta dječja ramena da moraju imati odličan prosjek, jer kako će upisati srednju školu. Zamislite jedno dijete od 10 godina sa svim tim pritiscima,” rekla je Perić Krstulović.

Što sve utječe na mentalno zdravlje

Iznimno su važni biološki čimbenici – temperament djeteta, IQ, fizičko zdravlje… Mi primjećujemo da ima jako puno pretile djece. Isto tako i utjecaj ljekova.

Nekakvi socijalni čimbenici su obiteljski odnosi, traume, vršnjački odnosi, stresni životni događaj, školska i radna sredina.

Psihološki čimbenici – to je samopoštovanje, strategije suočavanja, socijalne vještine, vještine komunikacije, vještine rješavanja problema. To sve spada u jedan model mentalnog zdravlja,” pojasnila je Perić Krstulović.

Zaštitni i rizični čimbenici koji utječu na mentalno zdravlje

“Zaštitni i rizični čimbenici su ono na čemu bi naši preventivni programi trebali biti bazirani – na jačanju zaštitnih čimbenika kako bi se rizični čimbenici smanjili, kako bi kod djece razvili određenu otpornost. Znači, niti jedan čimbenik rizika ne može biti odgovoran za rizično ponašanje, već mora biti čitav niz rizičnih čimbenika s jedne strane, a manje zaštitnih čimbenika s druge strane,” rekla je Perić Krstulović i objasnila:

“Kada imamo zaštitne čimbenike, odnosno kada imamo povećanu određenu kompetenciju djece i mladih, onda je vjerojatnost za negativni ishod manja.

Rizični čimbenici mogu nepovoljno djelovati na razvoj, povećavaju vjerojatnost pojave rizičnih ponašanja, dok zaštitni čimbenici djeluju pozitivno i imaju veću vjerojatnost zdravog razvoja pojedinca. Rizični i zaštitni čimbenici postoje kako u djetetu, tako i u obitelji, u nekoj okolini, odnosno zajednici. I intervencije trebaju ići na način da smanjuju rizične čimbenike i jačaju zaštitne čimbenike, odnosno otpornost kod djece i mladih.

Svjetska zdravstvena organizacija je navela niz rizičnih i zaštitnih čimbenika, pa su tako prema njima zanemarivanje i zlostavljanje kao rizični čimbenici, dok bi zaštitini čimbenik bio kvalitetno roditeljstvo. Jedan od rizičnih čimbenika je i usamljenost, dok bi zaštitni čimbenik bio sposobnost suočavanja s nekakvim nevoljama. Nekakvi stresni životni događaji, traumatska iskustva u djetinjstvu, naravno da su rizični čimbenici, ali socio-emocionalni rast, podrška obitelji i prijatelja bi bili zaštitni čimbenici.

Perić Krstulović je skrenula pozornost i da se se rizični čimbenici mijenjaju kroz vrijeme i naglasila kako ‘onda naše intervencije moraju biti u skladu s tim’.

“Današnja djeca se nose s nekim drugim rizičnim čimbenicima nego što smo se mi nosili nekad kad smo bili u srednjoj ili osnovnoj školi. Naše vrijeme je bilo skroz drugačije.

Moramo pronaliziti neke nove preventivne programe i intervencije kako bi pomogli današnjoj djeci. Navela bih čimbenike koji danas utječu na djecu i mlade, a to je definitivno pandemija, zatim potresi i ratovi... Ono što bi, također, naglasila je popustljiv roditeljski stil. Mi smo iz jedne krajnosti kada su bile kazne, došli totalno u drugu krajnost. Roditelji koji nemaju granice, ne postavljaju pravila – sve može. Danas se stavljaju na prvo mjesto dječje želje, a ne potrebe.

Danas je važno samo zadovoljiti ono što dijete želi. Super je da mi pitamo što dijete želi, međutim, problem je ako samo idemo za tim željama. Jako je važno uvažiti dječje želje, ali ne i zadovoljiti uvijek, jer ni ja ne zadovoljim uvijek sve moje želje. To je nešto s čim se moramo nositi, međutim tu se miješaju želje i potrebe. Te dvije stvari su skroz različite. Potreba, to su psihološke potrebe za pripadanjem, za prihvaćanjem, ljubavlju, da smo korisni.

Perić Krstulović je potom ispričala svoje iskustvo. “Ja sam susrela u svojoj praksi puno mladih koji su imali problem s delikvencijom, odnosno konzumacijom droga, a koje sam sa svojim stručnim timom smještala u zajednicu Papa Giovani XXIII. Naravno da su nas mrzili. Meni je to uvijek bio najgori dan u Centru, međutim kada bi ih došla posjetiti tri mjeseca poslije, sjeli bi nasuprot mene i rekli “ja se prvi puta osjećam korisno”. To je iznimno važno. On siječe drva tamo nekim susjedima u Vrgorcu i sretan je. Vidi da nešto može.

To je ono što ja govorim roditeljima – “dajte im da vam peku palačinke”. Dijete osjeti da može. Međutim, ne morate im kupiti zadnji Iphone koji je izašao na tržište. To roditelji bucaju. Zato ja mislim da su edukacije za roditelje od vrtića pa nadalje nužne. Upitan je sustav vrijednosti. Kakav je naš sustav vrijednosti? Ja imam dvoje djece, dvije cure, i pitam se kakav je sustav vrijednosti moje djece. Mi svi trčimo za novcem, Studentski centri se ljeti iznajmljuju turistima, pa se ti studenti miču iz tih centara. Pitam se kakav je sustav vrijednosti koji mi živimo. Kakva je naša zajednica? To je nešto s čim se ja borim i kao roditelj i kao profesionalac, to je ritam života.

Vrlo često roditelji i djeca se ne vide, a u kući su. Ja ih pitam kada su zadnji put imali zajednički ručak. Današnje obitelji komuniciraju ‘ja sam na treningu’, ‘ti si tamo’. Ja sam svjesna toga da su cijene otišle “u nebo” i da neki ljudi rade po dva posla, ali što je nama prioritet? Je li nam prioritet zarada? Pitam se što je našoj obitelji prioritet? Meni osobno je prioritet zajedničko vrijeme sa svojom djecom. Ja radim puno, ali najviše od svega želim znati što se događa s njima i nekad igrati s njima neku društvenu igru čak i ako mi se ne da. Nekad jednostavno moramo uložiti vrijeme i biti s našom djecom,” poručila je psihoterapeutkinja.

Nedostatak spontane igre

…što je izuzetno važno za razvoj djeteta.

“Dosadno im je. Djeci je dosadno, pa im stalno nešto dajemo. Jaki je porast u našim školama djece s ADHD-om i poremećaja pažnje i koncentracije. Navikli su da im non-stop nešto dajemo. Dijete je postalo centar obitelji, centar svijeta. To je isto veliki problem da su partneri izgubili kontatk jedno s drugim. Naravno da se sve mijenja kad dođe dijete, ali mislim da nam ne treba biti centar svijeta, jer je to isto jedan veliki teret za dijete,” naglasila je Perić Krstulović te dodala:

“Dostupnost sredstava ovisnosti, to je ovaj snus. On se može kupiti u trafici i stavlja se ispod nepca i ima utjecaj kao deset cigareta. To može kupiti dijete iz osnovne škole. Mi pratimo što se sve događa,

Nova statistika pokazuje i da su cure počele piti alkohol puno više od dječaka. Posljednja reklama piva je uvijek zgodna žena za šankom koju časte, naravno, muškarci i to se vrti na našem HRT-u. I mi imamo porast cura koje piju alkohol, pogotovu pivo. Rijetko kad su prije cure pile pivo.

I droga i kocka su dostupne. Čak mi je jedna mala rekla u Centru ‘pa šta je Danijela, to je samo jedna crta bijelog’. To govorim o speedu. A, o kokainu da ne pričam. Znači, ovo mi je rekla cura od 13 godina.”

Nekontrolirano korištenje mobitela

Perić Krstulović je upozorila i na posljedice nekontroliranog korištenja mobitela. “Ja zagovaram, i znam da se puno stručnjaka ne slaže samnom, da djeca barem do 4 razreda Osnovne škole ne nose mobitele u školu. Stvarno ne razumijem taj pojam potrebnosti mobitela jer su Osnovne škole uglavnom u kvartu gdje dijete živi. Ja ne vidim nikakav pozitivan učinak mobitela kod te djece. Svjesna sam da ih ne možemo maknuti od tehnologije, ali mislim da moramo napraviti jedan odmak.

Naša djeca provode dnevno više sati ispred ekrana. Kada pitam roditelje kažu ‘ma dobro, to je sat-dva’. Dijete onda kaže da je to 5-6 sati. Zamislite jedno dijete kojem se mozak razvija kakav to utjecaj ima na njegov razvoj.

Emocionalna pismenost

Psihologinja Perić Krstulović je skrenula pozornost i na nedostatak emocionalne pismenosti i empatije…”Ne znam koliko ste pratili ovo nedavno nasilje koje je išlo preko WhatsApp mreža. Nasilja je uvijek bilo, to uopće nije upitno. Bilo je nasilja i kada smo mi bili djeca. Ali, ovo što se danas događa je jako bešćutno. Ja uopće ne mogu zamisliti koji je to sklop u glavi da takvo ponižavanje neke osobe. I onda to završi na internetu i to se ne može više izbrisati. Zato ja kažem da je nedostatak empatije, nedostatak ući u druge cipele.

Nedostatak je i emocionalne pismenosti. Studenti o kojima sam vam pričala ne znaju nabrojati četiri osnovne emocije. A studenti su. Ne znaju prepoznati na sebi kako se osjećaju. Ovo su rizični čimbenici za koje ja smatram da su u posljednje vrijeme odgovorni za ovu poplavu ovih uputnica koje sam spomenula,” zaključila je Perić Krstulović.

Utjecaj medija

“Mediji i tehnologija su sastavni dio naših života i trebamo naučiti živjeti s njima,” rekla je psihologinja i dodala: Ono što mene pomalo plaši je da mi pokušavamo pratiti što se u toj tehnologiji događa, međutim, mislim da je to jako teško jer toliko ide naprijed da mi apsolutno ne možemo to sve stići i pitam se kako onda zaštiti sami sebe i kako onda zaštiti našu djecu. Naravno da mediji imaju pozitivan utjecaj, to je ono što ja uvijek volim naglasiti. Pozitivan utjecaj za obrazovanje, za informiranost, opuštanje, međutim ne možemo gledati na to, a da nema negativnog utjecaja. A, to je izloženost sadržajima neprimjerenim djeci i mladima. Zato ja kažem roditeljima da stave family link, imajte kontrolu što vam djeca koriste. Oni na YouTube kanalu mogu otići svugdje.

Jedan od problema je i što su djeca i mladi opsjednuti zabavom. Žele da im je sve high. Neki dan mi je jedna cura rekla kako ima vezu, prvi puta ima neki odnos, i kaže ‘meni nije stalno high’. Odnos za njih treba biti stalno high.

Veliki čimbenik na mentalno zdravlje imaju društvene mreže, a posebno cyberbullying. Ono poražavajuće je da samo 11 posto djece koja su žtrve cyberbullyinga potraže pomoć odrasle osobe. Treba se zapitati kakvi su tu odnosi u obitelji, ako dijete svom roditelju ne može reći što ga muči. Kakvi su nam odnosi? Kakva je ta klima u nekoj obitelji ili školi?”, zaključila je Perić Krstulović.

Preneseno sa: https://cronika.hr/istaknuto/2024/zasto-sve-vise-mladih-ima-poteskoce-i-negativne-posljedice-na-mentalno-zdravlje/

Projekt ‘Sloboda i odgovornost’ realiziran je i ove godine s učenicima osmih razreda. Radionice na teme: Dostojanstvo, Povjerenje, I samo reci ne s osmašima je provela profesorica Ana Perišić, stručna voditeljica Centra za hagioterapiju Split. U okviru tog projekta osmaši su posjetili i zajednicu Cenacolo u Ugljanima. Rad, odgovornost, zahvalna molitva za sve primjereno i darovano putokaz su i savjet koji se prenose iz ove škole života.

 Lijepo je što postojiš! – Intervju s Anom Perišić vodila je Lana Eterović

Kao uvod u ovu temu, možete li nam reći nešto o sebi?

Odrasla sam u Omišu, istina, išla sam u jednu seosku područnu osnovnu školu, a srednju ovdje u Omišu. Ovo je moj kraj, silno ga volim. Studirala sam i radila niz godina u Zagrebu i neko vrijeme u inozemstvu. Uvijek se rado vraćam i veseli me svaki dolazak u Omiš, čak i radni, ne samo neki godišnji odmor u prelijepom Omišu.

Što je to zapravo hagioterapija i čime se ona bavi?

Utemeljitelj te metode je naš poznati profesor dr. Tomislav Ivančić koji je bio dugogodišnji dekan i rektor Sveučilišta u Zagrebu i Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Došao je do spoznaje da čovjek unatoč svojem zdravlju, možda na psihofizičkoj razini, čak i kao vjernik osjeća neke duboke unutarnje patnje kao što su nemoć da oprosti bliskoj osobi, pogotovo onima iz ranog perioda svojeg života. Nemogućnost daljnjeg ostvarivanja zdravih međuljudskih odnosa, da ima problem s ovisnostima, da se osjeća bezvrijednim, nekako kao u beznađu, besmislu života. Budući da je bio teolog i filozof proučavao je zapravo antropološko područje čovjeka. Tako da se hagioterapija zapravo bavi onim temeljnim po čemu je čovjek čovjek, vrhunsko stvorenje, odnosno onim što čovjeka čini čovjekom, a to je njegova duša koja može itekako biti izranjena. Ranjenost se očituje kao besmisao, obezvrjeđivanje  života, suicidalnost, depresivna stanja iz kojih proizlaze mnogi različiti poremećaji ponašanja.

Što je povod održavanja radionica u našoj školi?

U sklopu udruge Centar za hagioterapiju radim u projektima prevencije ovisnosti i agresivnosti kod djece i mladih. Projekti su verificirani od strane resornog ministarstva i agencije za odgoj i obrazovanje. Jednim dijelom ga podržavaju i financiraju naša lokalna zajednica, tako i grad Omiš, grad Split i mnoga druga mjesta. Znači, prvenstveno prevencijski program koji se obrađuje i provodi u osnovnoškolskom obrazovanju.

Što je po vašem mišljenju povreda dostojanstva? Recite nam nešto o tome.

Dostojanstvo ljudske osobe je ono temeljno od čega i zbog čega čovjek živi. Znači osoba/čovjek jedino zapravo ima samoga sebe. I osoba je originalna i neponovljiva, nigdje u svijetu neće biti netko kao što si ti, kako što sam ja i iz toga razloga je najvažnije ono što čovjek može i treba sačuvati, a to je  poimanje samoga sebe. To proizlazi i očituje se kroz dostojanstvo. Ukoliko mu je povrijeđeno dostojanstvo u smislu da je na neki način obezvrijeđen, da je neka laž o njemu rečena, da mu nije uzvraćena ljubav koja mu je potrebna pogotovo u obitelji, onda se on jako teško poslije razvija u smislu ostvarivanja novih međuljudskih odnosa i nije u stanju na neki način prepoznati tko bi on trebao biti, a time ni razvijati svoje sposobnosti.

Što je po vama sloboda?

Sloboda je ono što  mladi ljudi govore, a mi odrasli živimo. Nažalost, činiti, raditi i govoriti što god i kad god želiš nije sloboda. Znači, važno je isticati što je sloboda. Filozofija tu vrlo jasno i  jednostavno izvodi definiciju pojma slobode. Sloboda je stalna čovjekova sposobnost da uvijek iznova bira isključivo i  jedino dobro. Dobro se smatra pod jednim od vrednota, a tu su i druge vrijednosti: istina, dobrota, pravednost, ljubav, ljepota, unutarnje postojanje života i tako dalje. Ukoliko čovjek u skladu s vrednotama misli, govori, očekuje i djeluje, onda jest slobodan čovjek. To je stalna ljudska nužna aktivnost. Nismo nikad do kraja slobodni, ali težimo ostvarenju i neizmjernom razvoju.

Vi ste u školu došli kako biste rekli osmašima nešto o ovisnosti pa možete li to pojasniti i nama?

U sklopu ovog projekta imam nekad malo više sati, a nekad samo jedan sat gdje se trebam predstaviti i reći nešto iz svog iskustva rada i života. Neka iskustva ranjenog dostojanstva, povjerenja i smisla života sam osobno prošla. Kao mala sam bila jako bolesna, morala sam polagati razrede i uvijek me je nekako taj osjećaj manjka vrijednosti pratio dok se nisam upoznala s hagioterapijom, a onda kad sam to nadvladala, to je postalo najveća sposobnost u mom rad s djecom s poremećajima u ponašanju. Ono što mi je bila patnja, postalo je moj dobitak. U sklopu projekta prevencije mi upoznamo djecu s onim što mogu biti zamke ovisničkog ponašanja. Objašnjavamo im gdje počinje ovisnost i što je uvjetuje. Upoznajem ih statistikama u nekakvom našem sadašnjem vremenu i pokušavam ih uvesti u interakciju, razgovor da i oni to osvijeste jer obično misle da već sve znaju. Posebno ističemo posljedice ovisničkog ponašanja pa se bavimo agresivnošću, autoagresijom, žrtvama, promatračima koji ne sudjeluju u pomoći. Na koncu istaknem da mlada osoba treba u sebi osvijestiti pojam slobode, razvijati potrebu za dostizanjem slobode, težiti joj i na tom putu ostvarivati sebe kao originalnu i neponovljivu osobu.

Kako se možemo obraniti od ovisnosti i kako je možemo prepoznati kod nekoga?

Dijagnoza ovisnosti predstavlja čovjekovu nemoć da se iz ovisničkog ponašanja sam izvuče, potrebna mu je pomoć. Ovisničko stanje bliske osobe vrlo brzo svi primijetimo. Naprimjer, kod kockara primijetimo da nastaju problemi s novcem, da se osoba zadužuje, da je na neki način prokockala imovinu, da nastaju problemi u obiteljima. Problem ovisnosti nije vezan samo za onoga koji jest ovisnik, nego u najmanju ruku za obitelj u kojoj on živi, ali i ujedno i za društvo jer ta osoba nije funkcionalna, nezdravo se ponaša i ne privređuje. S druge strane kako prepoznati ovisnost kod mladih. Pa dobna granica u kojoj se može definirati ovisnost kod neke osobe je dvadeset godina starosti. Kaže se da pušaći, ukoliko su počeli pušiti redovito s dvanaest ili trinaest godina, već se s dvadeset godina deklariraju kao ovisnici. Noviji oblik ovisnosti predstavljaju društvene mreže, tj. raznorazni oblici nemoći da nadiđemo virtualni svijet. Danas postoje klinike koje liječe tu ovisnost što ujedno potvrđuje aktualnost i raširenost ovisničkog ponašanja o društvenim mrežama.

Kako možemo pomoći osobi koja je ušla u svijet ovisnosti? Kako roditelji mogu pomoći djeci ili čak djeca njima?

Veći je problem ukoliko su roditelji sami ovisnici. Nažalost se i to događa jer danas je počast ovisnosti o alkoholu iznimno velika. Ovisnik vrlo često degradira cijelu obitelj, a djeca znaju nesvjesno kopirati oblik ponašanja. Ukoliko se oni osjećaju frustrirano, nesretno ili se žele dokazati pred roditeljima da su kao oni, onda vrlo često znaju posezati za istim oblikom ponašanja. Budući da roditelj često ne želi prestati, nema snagu ni volju onda tolerira to vlastitom djetetu. Roditelji moraju kontrolirati vrijeme koje njihovo dijete provodi na društvenim mrežama. Nažalost, osnovnoškolci provode od pola sata do dva sata vikendom, u srednjoj školi to već preraste na pet-šest sati tjednom, a vikendom i do dvoznamenkaste brojke. Strašni su to podatci. Mnogo je ispraznih i problematičnih sadržaja koji invazivno utječu na mozak. Roditelji bi trebali imati veću kontrolu. Neshvatljivo je da neki roditelj djeteta u osnovnoj školi ne zna šifru djetetovog mobitela i ne kontrolira što dijete gleda. To je po meni neprihvatljivo.

Jesu li predavanja koju su održana u našoj školi dio nekog preventivnog programa?

Tako je, da. Program prate resorno ministarstvo i lokalna zajednica. Godinama surađujemo s gradom i županijom.

Gdje se predavanja sve provode?

Radim u ustanovama, kao vanjski suradnik, koje se bave prevencijom i liječenjem problema svih vrsta poremećaja ponašanja tako da predavanja održavam u odgojnim ustanovama, dječjim domovima, Centru za socijalnu skrb i zatvorskom sustavu. Provodimo terapijski rad s djecom i mladima osnovnoškolske dobi, negdje od šestog ili sedmog razreda pa do punoljetnosti. Mladima je nužno potrebno da budu obuhvaćeni nekim oblikom preventivnog djelovanja pa se mi kao udruga civilnog društva time i bavimo.

I za kraj, kojom porukom ili mišlju se s nama danas opraštate?

S tom mišlju da se uvijek iznova ističete, da ste originalne i neponovljive osobe, da imate priliku nešto u ovome svijetu stvoriti. Kad otkrijete svoje sposobnosti, svoje originalne talente, imate mogućnost usrećiti sebe i usrećiti one oko sebe. Ljudski razvoj i dostojanstvo ljudske osobe raste tim više što ste više u stanju uočiti dostojanstvo i vrijednost druge osobe, onoga pored sebe. A da biste to mogli, morate željeti  prihvatiti sebe kao originalnost i ulagati samo dobro u vrednote svojeg vlastitog života.

Izvor: https://izvrsna.hr/lijepo-je-sto-postojis-intervju-s-anom-perisic

Prevencija ovisnosti kod djece i mladih – „Reci ne ovisnosti“

Profesorica Ana Perišić iz Centra za hagioterapiju – Split održala je obrazovnu tribinu učenicima osmih razreda naše škole planiranu Školskim kurikulumom.

Tema predavanja je bila Prevencija ovisnosti kod djece i mladih – „Reci ne ovisnosti“. Na predavanju su bile nazočne i predmetne nastavnice Renata Duran (biologija, kemija), Nada Ugrina (povijest, geografija), Mirjana Mešin (vjeronauk) i školska defektologinja Kristina Penović.

Svijet u kojem danas žive djeca i mladi prepun je izazova koji mogu odvesti u ovisnost. Pušenje, klađenje, pretjerana konzumacija alkohola, igre na sreću, društvene mreže neprihvatljivog sadržaja ugrožavaju mentalno zdravlje i dostojanstvo mlade osobe. Velik uzrok neslobode predstavlja tzv. život u virtualnom svijetu. Djeca su zarobljena i izložena satima nekontroliranom, bezvrijednom i često opasnom sadržaju. Dugogodišnja statistika u sklopu prevencijskih programa pokazuje da učenici osmih razreda borave više od četiri sata dnevno na internetu prateći društvene mreže koje nemaju nikakvu obrazovnu vrijednost. Sve su to izvori preko kojih se lako upada u ovisnost u ranoj dobi života.

Profesorica Perišić nastojala je pojasniti učenicima kako je sloboda ključna kod čovjekova razvoja i kako biti slobodan ne znači birati između dobra i zla, već se neprestano opredjeljivati za dobro. Navela je kako svakoga od nas pozitivne misli, riječi i odluke izgrađuju. Svatko od nas je dragocjeno i vrijedno biće, posebno i neponovljivo.

Djeca su aktivno sudjelovala u radu i rado iznosila mišljenje vezano na navedenu problematiku. Predavanje je bilo korisno iskustvo učenicima i učiteljima, a i poticaj da se na nekom sljedećem uključe i roditelji naših učenika.

Članak je  prenesen sa web stranice OŠ: https://os-trstenik-st.skole.hr/prevencija-ovisnosti-kod-djece-i-mladih-reci-ne-ovisnosti/ 

Tribina je urađena u sklopu Školskog kurikuluma OŠ Trstenik za šk. godinu 2024./2025. (izvod iz kurikuluma):
15. 11. - 15. 12. 2024. - MJESEC BORBE PROTIV OVISNOSTI
Nositelji aktivnosti:
Renata Duran, Majda Žnidar Čačija,
Ivana Plazonić (zamjena za Anu Nazor), Nada Ugrina
Suradnici:
Ana Perišić, mag.pfilo.,
školska defektologinja Kristina Penović,
učenici 7. ili 8. r.
- predavanja i radionice
- projekcija tematskih filmova
- prezentacije