Ljubav – putokaz u nadvladavanju negativnih misli, riječi i odluka

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split  (Hagiohr br. 16) 

Neuroznanstvenici već nam potpuno jasno (bolje rečeno napokon) tvrde da samo pozitivne misli, govor i djela ozdravljaju, ne samo ljudski duhovni život, nego i tjelesni. Zašto to ne činimo? Zašto se ponašamo po inerciji; osim mene i drugi misle osvetničke, bludne i druge negativne misli pa ću se i ja kroz njih malo olakšati; ogovaraju i drugi pa je normalno da i ja tako činim; kradu i drugi pa je lukavo da se i ja zbrinem – to ionako nije „ničije“. Svi tako čine?!
Čovjek je mudro biće i da bi bio zdrav, mora mudro i postupati. U sebi imamo zapisane temeljne zakonitosti, ali ih jedino mi moramo živjeti, neće to učiniti nitko umjesto nas. Naprosto, ako ne činim dobro, činim zlo, nema trećeg.

„Ljubav ne pokreće svijet, ona to kretanje čini vrijednim truda.“ F. I. Jones
Sve dobro što se u životu jednog čovjeka može dogoditi ima veze s razvojem, a razvoj je uvjetovan odlukom za ljubav.
Iz vlastita iskustva i iskustva ljudi s kojima živim, prijateljujem i radim, mogu potvrditi da je čovjek, rođenjem za ovaj svijet, dobio mogućnost baš za ljubav. Čovjek živi jedino da bi volio, a da bi se to moglo događati potrebno je da najprije bude voljen.
Svaka bol i patnja svoj korijen imaju u manjku nježnosti i privrženosti. Taj manjak očituje se kroz nepovjerenje budući da je povjerenje vjera i otvorenost drugoj osobi.
Čovjek osjeća neizmjernu čežnju za drugim. On je najranjiviji i najjadniji kad mu ljubav nije uzvraćena i kad svoje darivanje ne može zamijeniti tuđim bogatstvom. Kako bi Winston Churchill rekao: „Da bismo preživjeli moramo puno toga primiti, no da bismo živjeli, trebamo davati.“

Pitate se, poštovani čitatelji, kakva je poveznica između ljubavi i negativnih misli, riječi i odluka? One su posljedice ili simptomi nutarnjeg stanja čovjeka. Naime, ako čovjek nije prihvaćen od drugoga, u njemu se stvara manjak sigurnosti koji kao „rupa“ stvara prostor za negativni aspekt postojanja.
Sve što nije punina ima svoju manjkavost, a ona se očituje kroz negativne fenomene: čovjek je ljut, grub, agresivan ili pak žalostan, potišten, u strahu, ima osjećaj manje vrijednosti ili mu se život čini besmislenim.
Ako dijete nije dočekano s radošću ili je doživjelo odbačenost, stvara u sebi platformu na kojoj mu ostale cjeloživotne muke još više produbljuju bol i onesposobljuju ga za razvoj.

Unatoč svim negacijama, današnji čovjek čezne biti karakteran i pošten, govoriti istinu i činiti korisna djela. Svaki čovjek u svom temelju ima istu predispoziciju i sposobnost odazvati se transcendentalima: teži jedinstvu, velikodušan je, čovjekoljubiv, neizmjeran u stvaralaštvu... Svatko od nas ima mogućnost i šansu da bude vrhunsko biće. Pa gdje je onda zamka?
Duhovne zakonitosti spoznajemo drugačije kao odrasli, nego kao djeca jer prirodno-moralne principe različito tumačimo (ovisno o odgoju, utjecajima mentaliteta svijeta u kojem živimo, proživljenim traumama i predrasudama ili pak uslijed velikih razočarenja) te time nerijetko negativno živimo i svoje ponašanje.

Nužna je svijest da me druga osoba ranjava zato što je i sama ranjena ili je nekom nesmotrenošću dotakla moju već postojeću bol. Važno je ne uzvraćati jer svako uzvraćanje uvrede za uvredu moju muku još više produbljuje, svaka grubost još mi više oduzima sigurnost, povjerenje, odvažnost i hrabrost, strpljenje i velikodušnost.
Smatram ključnim da nova odluka bude samo odluka za dobro jer samo ona može promijeniti tijek čovjekovih misli, osjećaja i govora koji potom urode takvim djelima.
Hagioterapijska iskustva svjedoče da je puno važnije spoznati zakonitosti po kojima čovjek zna što mu je činiti te da tako ostane trajno u ljubavi za drugoga bez obzira na povremena razočaranja.

Jasno, treba biti strpljiv i sa samim sobom. Jedna moja prijateljica i vrsna psihologinja često ponavlja: „Voljeti sebe doživotna je avantura.“ Baš je tu ključ. Da bih bila sretna i prihvaćena od drugoga te time uvjetovana za razvoj, moram najprije sebe prihvatiti. Ja sam (ti si) dragocjeno i neponovljivo biće. Baš ja (ti)!!!
Moja originalnost stvara predispoziciju za razvoj, a moje prihvaćanje sebe, uz sve manjkavosti, stvara ambijent u kojem mi se druga osoba otvara. Ako sebe ne odbacujem ili ne sumnjam u svoju vrijednost, činim sebe i svoje srce otvorenim i sposobnim da se u njega nastani drugi – moj ti.

Strah koji je nerijetko prepreka za otvaranje drugoj osobi uvjetovan je i sveopćim pitanjem: „Jesmo li dovoljno vrijedni i ostvarujemo li se u zamisli Onoga koji je nas nama darovao?“
Čemu misliti dobre misli, govoriti dobre riječi, činiti dobra djela , biti dobrostiv prema drugome, riskirati s osjećajima koji mi možda neće biti uzvraćeni, ne živjeti život kao zbroj sve većih užitaka? Čemu, ako to sve jednog dana ovdje i završava? A što ako nije baš tako?
Neuroznanstvenici već nam potpuno jasno (bolje rečeno napokon) tvrde da samo pozitivne misli, govor i djela ozdravljaju, ne samo ljudski duhovni život, nego i tjelesni. Zašto to ne činimo? Zašto se ponašamo po inerciji; osim mene i drugi misle osvetničke, bludne i druge negativne misli pa ću se i ja kroz njih malo olakšati; ogovaraju i drugi pa je normalno da i ja tako činim; kradu i drugi pa je lukavo da se i ja zbrinem – to ionako nije „ničije“. Svi tako čine?!
Čovjek je mudro biće i da bi bio zdrav, mora mudro i postupati. U sebi imamo zapisane temeljne zakonitosti, ali ih jedino mi moramo živjeti, neće to učiniti nitko umjesto nas. Naprosto, ako ne činim dobro, činim zlo, nema trećeg.

Biti vjeran sebi, drugoj osobi i onome što je egzistencijalno upisano u mene od trenutka mog začeća, znači biti zdrav. Vjernost je preduvjet za ljubav. Ona nije ostvariva samo kroz zaljubljenost. Ona je iščekivanje onog drugog da ti dođe iako on još nije spreman na dolazak, da ti se vrati onaj koji te je napustio, da sretneš onog kojeg slutiš u čežnji...  Sve se to ostvaruje i događa kako je najbolje za tebe i kad se, unatoč svemu, odlučuješ za mudrost: misliti, govoriti i činiti dobro.
Čovjek je vrhunsko biće, ali je stvorenje svog Tvorca. Kakav je On i mi smo takvi pozvani biti. Plod je tih odluka ostvarenost, uzvraćena ljubav baš one osobe koja mi je darovana i nutarnja radost unatoč proživljenoj patnji, iščekivanju i slutnji.
Zaključit ću s Gandhijevim riječima: „Gdje je ljubav, tu je i život.“
 
MALA LJEKARNA:
1. Promišljaj o sebi: „Tko si zapravo ti?“
2. Daj si vremena da doživiš sebe kao vrednotu.
3. Što je tvoja čežnja, što još želiš postati?
4. Reci svom životu DA, unatoč preprekama i dosadašnjem iskustvu.
5. Uđi u apsolutnu dobrotu, ljubav, istinu jer oni te okružuju kao zrak koji ne vidiš, a bez kojeg ne možeš preživjeti.
6. Registriraj da te Sigurnost stalno prožima, otvori joj se.
7. Odluči se za ljubav, ona ima mnogo lica (roditeljska, prijateljska, bračna ..., za onu/onoga kojeg slutiš kao svoje ti…).
8. Uđi u praštanje prema onima koji su te povrijedili (prisjeti se, praštanje je tvoja sloboda).
9. U srcu se ispričaj svima protiv kojih si ružno mislio/-la, govorio/-la, činio/-la neko loše djelo ili propustio/-la učiniti dobro (samo te pokajanje uvodi u istinu).
10. Pronađi dobro u drugima – ne daj čovjeka pored sebe, on je dar za tvoje ostvarenje.
11. Preispituj svoje misli i vježbaj se u svakodnevnim pozitivnim mislima, riječima i djelima (ne zaboravi, samo te one čine zdravom osobom).
12. Dopusti sebi da budeš vrhunsko biće – samo je razvoj tvoja radost.
13. Bezuvjetno voli jer tvoja otvorenost otvara drugoga.