Hagioterapijski pristup u radu s djecom, mladima, socijalno ugroženima i bolesnima

Pripremila: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 12)

Ovaj naslov bio je i tema tribine za prosvjetne djelatnike, medicinsko osoblje te djelatnike iz sustava socijalne skrbi, koju je održao prof. dr. Tomislav Ivančić početkom rujna 2011. g. u Splitu, u organizaciji Centra za hagioterapiju Split.
Iznenađujuće veliki broj (više od 250) stručnih djelatnika - nastavnika, profesora, pedagoga, psihologa, defektologa, socijalnih radnika, pravnika, liječnika i medicinskih sestara odazvalo se na ovaj susret i to isključivo po usmenom pozivu.

Među prisutnima bili su i predstavnici Splitsko-dalmatinske županije i Grada Splita - pročelnik za prosvjetu te voditelji službi za psihosocijalnu skrb.
Unatoč terminu za objed i kraju radnog vremena te po velikoj vrućini, bilo je važno samo dobiti odgovor na pitanje: što to čovjek današnjice još uvijek ne zna, što to traži na ovoj tribini?
Budući da se veliki broj sudionika prvi put susreo s temom „Hagioterapijski pristup...“ profesor Ivančić je u uvodnom dijelu predstavio hagioterapiju. Započeo je predavanje osvrtom na razloge svog znanstvenog rada, istaknuvši kako ga je na to ponukao veliki broj neizliječenih bolesti, uz sav napredak u medicini, te činjenica da ni Crkva nema rješenja za te bolesti. Pitanja poput "Tko je čovjek?" te "Postoji li specifično duhovno područje čovjeka?", bila su motiv za istraživanje. Na tragu svojih spoznaja potporu je dobio u razmišljanjima i saznanjima filozofa te neuroznanstvenika. Profesor Ivančić je razložno pokazao zakonitosti duha i strukturu duhovne duše. Ono što je bilo posebno važno za sudionike jest prepoznavanje boli i patnje specifično duhovnog područja te kako pomoći ljudima s kojima rade.
Prof. dr. Stojan Polić, predstojnik klinike za intenzivnu njegu KBC u Splitu, nakon tribine izrazio je oduševljenje profesorovim izlaganjem te potaknuo skup na razmišljanje o nužnosti uključivanja zakonitosti duhovne dimenzije u specijaliziranom radu. Istaknuo je da iz iskustva svoje struke, kardiologije, od 20 pacijenata može pomoći desetorici ljudi; petorica pak imaju primarno psihičke poteškoće, a ostaloj petorici liječi samo simptome bolesti, etiologiju im ne poznaje. Polić je priznao i kako sve više shvaća da je srce središte ljudskog bića te da se potreba za ljubavlju i prihvaćanjem očituje fizički baš na tom organu.
Nadodao je i kako od prvog susreta s profesorom Ivančićem nije spavao nekoliko noći jer je došao do "stanja usijanja" kad je u njegovim riječima odčitao svoju slutnju.

Sažetak predavanja
Piše Rajka Šore, psihologinja

hagioterapijski pristup2Škola je, pored obitelji, najvažnija socijalizacijska skupina u kojoj djeca provedu najduži period svog života - od ranog djetinjstva do kasne adolescencije – i od djece postaju ljudi. Utjecaj koji škola ostavi na formiranje identiteta pojedinca i kolektiva (a time i društva u cjelini) stavlja učitelja u poziciju da preispita vlastita znanja, stavove i karakter te da svoj životni poziv podigne na razinu kojoj on i pripada. Riječ je o „svetoj“ zadaći koja u središte interesa stavlja čovjeka pomažući mu da se ostvari u punini svoga bića. Istaknula bih, stoga, nekoliko ključnih pojmova s ovog predavanja kako bismo imali jasnu predodžbu tko smo, što činimo i čemu težimo. Kakvi učitelji možemo biti? Što očekujemo od naših učenika? Kakvu školu trebamo? Osposobljavamo li našu djecu za život ili baš i ne…?
Naša je zadaća i svrha postojanja biti čovjek i biti sposoban odgajati druge.
Od svih živih bića jedino je čovjek nedovršeno biće i ima zadatak izgrađivati sebe prema vlastitim zamislima, sposobnostima, vrijednostima, načelima… Ako ta načela nisu u skladu s prirodnim i duhovno-moralnim zakonitostima, teško ćemo  ostvariti svrhu svog postojanja. To bi bilo kao putovanje uz pogrešne zemljovide; unatoč našim vještinama - komunikacijskim, socijalnim, spoznajnim, unatoč dobrom ponašanju i pozitivnim stavovima, bez pridržavanja prirodnih i duhovno-moralnih zakonitosti, nećemo doći do odredišta.
Čovjek ima:
- svijest o sebi,
- savjest, koja je duboka unutarnja svijest o dobru i zlu, o načelima koja upravljaju našim ponašanjem i predodžbama o mjeri u kojoj su naše misli i postupci u skladu s njima,
- slobodnu volju koja je sposobnost djelovanja na temelju svijesti o sebi, neovisno o svim drugim utjecajima,
- maštu koja je sposobnost da u svom umu stvorimo nešto izvan sadašnje stvarnosti.
Po ovome je čovjek jedinstven, razlikuje se od svih drugih živih bića, kako to potvrđuje i Stephen R. Covey u svojoj knjizi "Sedam navika uspješnih ljudi".
Osim svoje psihofizičke razine, čovjek posjeduje i duhovnu dimenziju. Duhovnost nije isto što i religioznost. Religioznost je uži pojam i samo je mali dio čovjekovih duhovnih kapaciteta, čovjekova života. Donedavno je vladalo pogrešno uvjerenje kako čovjekov duh nije moguće istraživati jer on nije objektivno mjerljiv. „Krivo, prijatelji dragi!“ riječi su prof. T. Ivančića. Duh je itekako mjerljiv! Jer, duh ima svoje rezultate u našem materijalnom i psihičkom području. Tome smo svakodnevno svjedoci. Velikodušnost, razboritost, moralnost, strpljivost, kreativnost, inovativnost su vidljivi fenomeni zdravoga duha, a da ne spominjemo svijest i samosvijest, transcendenciju, smisao, odgovornost, ljubav…
Bit čovjeka je razvoj. Svaki čovjek nadilazi samoga sebe. Dakle, ti nisi ono što jesi, nego ono što možeš biti! upozorio je prof. Ivančić i naglašavao koliko je važna vizija, pogled prema naprijed. Svijest da smo projekt-zamisao Stvoritelja i da je duh taj koji pokreće naše tijelo, omogućava nam da donosimo ispravne odluke, svoje „životne nacrte“ i da ih realiziramo. Čovjek, kao i sve stvoreno u prirodi, djeluje prema modelu misao-riječ-djelo. Zadatak za prisutne na tribini bio je da zamisle sebe kao vrhunskog, zanimljivog, dobrohotnog, poštenog učitelja, odgajatelja, socijalnog djelatnika; da si izgovore i/ili napišu, nacrtaju, kakvi žele biti, a onda djeluju prema tome, čine tako. Jer, ono što govorimo svaka stanica našeg organizma prima i stvara u nama; djeluje prema našim navodima, a ono što uzastopno činimo postaje navika, mi to postajemo. Iskustva učitelja koji su ovo primijenili potvrđuju da su se čitavi razredi mijenjali i dragocjen su primjer djelotvornosti zakonitosti duha: onog trenutka kada su prihvatili načelo rasta i promjena, razvijali su se i rasli i oni i njihovi učenici.
„Ti si žir koji čezne postati hrast! Ti si pustinja koja čezne postati vrt!“ temeljne su misli predavanja i njegova okosnica. Važnost samoaktualizacije ističu svi vodeći stručnjaci humanističke psihologije. Potreba za samoostvarenjem na samom je vrhu piramide potreba, iznad potrebe za moći i zadovoljstvom. Kada čovjek ostvari sebe, ne tražeći nešto zauzvrat, ima zadovoljene i ostale, za život važne potrebe. Ili, govoreći teološkim rječnikom: „Tražite najprije kraljevstvo nebesko, sve ostalo bit će vam nadodano.“ Podudarnost vjere i nauke raduje jer nam omogućava cjelovitost unutar nas samih.
Necjelovitost, nesabranost, rastresenost je bolest. Bit čovjekova duhovnog zdravlja je sabranost, biti svjestan sebe i svega oko sebe. Ono čega nismo svjesni, time ne raspolažemo i to nam ne pripada. Bit duhovnih bolesti je rastresenost, raspršenost. Zohar i Marshall u svojoj knjizi "Duhovna inteligencija" kažu da se pritom radi o gubitku središta. Nadalje, oni jasno kažu da je Bog središte svakog čovjeka i ako se to središte izgubi čovjek ostaje shizofren, frustriran i raspada se. Bog pak okuplja čovjeka u cjelinu i stoga je temelj funkcioniranja svakog života, a za Boga zna svaki čovjek. Dakle, nijedan čovjek nije izgubljen i svakom se čovjeku može pomoći. Jer, u duhu je sve moguće! Duh je bezgraničan, neuništiv, svemoćan. Duh je naša prava stvarnost.
Pomoći drugima možemo najbolje ako:
- mi oprostimo sve ranjenosti i boli koje su nam zadali,
- u duhu zamolimo da oni nama oproste naše slabosti, nerazumijevanja, neprihvaćanja i očekivanja naspram njih,
- istinski ljubimo, uz svijest da su i drugi, jednako kao i mi, djeca svemogućeg Stvoritelja, a koja reagiraju iz vlastitih ranjenosti, ali nas njihove dubine vole,
- zahvaljujemo Stvoritelju što nam preko te osobe pruža priliku da rastemo i razvijamo se do punine svoga bića, u skladu s njegovim planom za nas.
Ako stečene spoznaje ugradimo u sebe svatko od nas ima priliku od žira postati hrast i svako naše dijete, po uzoru na nas, baštinit će sigurno tlo na kojem može pustiti korijenje i rasti do novih visina i neslućenih razmjera.