Sport iz duše

Piše: Damir Petrić, trener plivanja, CHT Split (Hagiohr br. 15) 
 
Bavljenje sportom se dobro može vezati za načela hagioterapije. Sport bi trebao biti dobra i plodna baza koja bi se mogla kvalitetno upotpuniti praksom hagioterapije u sportaševom životu.
U sportu se teži pravednosti, dosljednosti, vjeri u svoje sposobnosti i vrednote, tu je važno nadati se, čvrsto stajati iza svojih stavova, pokreta i riječi i sve raditi iz ljubavi te se uvijek odlučivati za dobro. Sportaševa je dužnost u sportu stalno davati sebe, a sport će mu to vratiti. Na sportašu je i da izvuče pouke iz svog iskustva. Obaveze i zadaci u sportu se trebaju ispunjavaju ispravno i pravovremeno, a to doprinosi izgradnji samopouzdanja i vjere u sebe. Kreativnost i talenti se trebaju otkrivati i upotrebljavati kako sportaši ne bi bili depresivni, frustrirani i osjećali se besmisleno. Kroz sport se razvijaju radne navike, tu vjerujemo da smo korisno uložili svoje vrijeme i da se unapređujemo kao osobe i kao sportaši. Sportom otkriveni talenti ne moraju biti mjerljivi rezultatom ili medaljom nego se smisao može izvući i iz drugih pozitivnih stvari s kojima se kroz sport susrećemo, a otkrivene talente sportaš može koristiti i nakon i izvan sportske karijere.
Svaki sportaš dođe do neke granice. Ta granica se neće probiti ako se poveća nivo znanja ili treniranosti nego vjera u sebe i vlastite sposobnosti. Jer, ako sportaši nemaju vjeru u vlastite sposobnosti, neće imati niti samopouzdanja. Treba napraviti maksimum onoga što se može i ne biti ono što trenutno sportaš je, već ono što može biti i ne prestajati u unapređivanju svojih mogućnosti u sportu, natjecanju i u životu. To će mu donijeti duhovni mir.
Za sportaša je važno da bude za tim ili grupu, da ga raduje uspjeh kolege, a ako ima mogućnosti svojim sposobnostima pomoći kolegi, onda će to učiniti tako da i sam bude ispunjen jer je učinio dobro za drugoga, a ne samo za sebe. Tako se klub, trener i kolege sportaši mogu osloniti na njega. Nadalje, svaki sportaš treba naučiti poštovati svoje protivnike, ali bez straha prema njima. Važno je i znati oprostiti i započeti ispočetka te još kvalitetnije obavljati svoje obaveze.
U sportskim stresnim situacijama najvažnija je vjera. Zapravo, u najtežim uvjetima treninga i natjecanja do izražaja dolazi duhovna stabilnost i vjera u sebe.
Važno je na koji način sportaš interpretira uzroke neuspjeha. Neuspjeh je katkad najveći uspjeh jer kad sportaš detektira mehanizme koji proizvode neuspjeh i korigira ih, ulazi u zonu uspjeha.
Kada u tijeku treninga ili natjecanja sportaš prolazi patnju bilo tjelesnog ili duhovnog karaktera, on vjeruje da ta patnja ima svrhu i svaki dan će iznova trenirati s novom i snažnijom vjerom, te biti pun optimizma i nade u rezultate.
Uspjeh kluba ili trenera nije uvijek realno mjerilo jer ima primjera klubova koji imaju i nekoliko svjetskih medalja, a ima preko tisuću frustriranih i depresivnih i besmislenih sportaša koji su svoju ljubav prema sportu doživjeli kao svoj vlastiti neuspjeh i osjećaj manje vrijednosti, koje muči kriva krivica, a život im ide u krivom smjeru, čak postaju ovisnici, a imali su perspektivu biti kvalitetni ljudi koji su talente iz sporta mogli upotpuniti s novim životnim talentima, iako onda možda ne bi imali svjetsku medalju oko vrata.
Sportom i tjelovježbom, uz hagioterapiju, moguće je utjecati na zdravlje i kvalitetu života, jer bit sporta je čovjekova korist za zdravlje duha i tijela!