Privilegija je raditi s djecom

Piše: Damir Petrić, CHT Split (Hagiohr br.16) 
 
Velika je privilegija raditi s čovjekom, a pogotovo s mladima. Rad s njima duhovno ispunja jer oni od nas traže da im vjerujemo i da ih poštujemo, da im pokažemo put dobra i kako se za dobro odlučiti, te da im znamo pomoći ustati kad padnu. Prava je blagodat vidjeti da naša odluka za dobro mijenja mladog čovjeka i da se, nakon nekoliko padanja u životu, zahvaljujući nama, nauči samostalno podizati i uzdizati u životu, pronalaziti svoje talente i da zna nadilaziti samog sebe, da se ostvaruje i ne zaboravlja čovjeka do sebe. Nikakva materijalna nagrada ne može se natjecati s količinom duhovne ispunjenosti koju tada dobivamo. Zapravo, kroz tog mladog čovjeka gledamo izravno Stvoritelju u oči. 
U radu s djecom učitelji i djeca imaju izolirane i neovisne ciljeve. Kao da putujemo iz Splita prema Zagrebu, ali mi idemo starom cestom, a djeca novom. Ima dosta slučajeva da učitelji odrađuju svoj posao da bi što prije završili, dobili plaću, zadovoljili zahtjeve direktora, uprava klubova i sl. Djeca, s druge strane, „odrađuju“ nastavu i/ili sport da bi zadovoljila svoje roditelje, dobila nekakve nagrade, završila školovanje i postigla karijere.
Kako bismo doskočili tom „odrađivanju“,  u rad treba uključiti srce, a manje se baviti razumom u odnosu s djetetom. Djeca moraju po nama osjetiti da ih poštujemo, da nam je stalo i da ih grlimo svojim srcem.
Meni uvijek upali metoda VJERA – NADA – CILJ. Na jasan način djeci predočim VJERU (viziju, plan rada, projekt), potom isto zajednički prihvaćamo i kroz NADU krećemo u realizaciju vjere koja u konačnici dovodi do LJUBAVI, to jest do cilja. Takav način usmjerenosti prema određenom cilju onda je radost za dijete i za učitelja.
Djecu je potrebno osvijestiti jer su djeca s visokim stupnjem savjesnosti bolje usmjerena na zadatak i postaju osobe koje teže majstorstvu. Time ćemo prevladati problem usmjerenosti isključivo na rezultat kao jedino mjerilo uspjeha.
Učitelji i/ili treneri prečesto su površni u svom radu, nezainteresirani ili opterećeni svojim neuspjesima ili grubim iskustvima. Djeci govore jedno, a njihov stil života suprotan je primjer. Rješenje je probuditi nadu za samousavršavanjem. Bez obzira na dob, stupanj znanja i intelekta, vodilja svakog učitelja i trenera treba biti: Nisam ono što jesam, nego ono što mogu biti!
Tek kada je čovjek spojen sa svojim Stvoriteljem može biti produktivan i koristan u pravom smjeru.
Između mene i mog cilja stojim ja i moj Stvoritelj, ne vrijeme ili društveni sustav u kojem živim, nego samo Ja i On. Potreban nam je produktivan doživljaj neovisnosti o drugima.
Naša je radost određena našom kreativnošću i produktivnošću.
U radu s mladima potrebna je strpljivost. Njima uvijek treba odgovoriti na pitanja i uvažavati ih. U protivnom gubimo autoritet. Mladima treba dopustiti da imaju svoje stavove, po potrebi ih korigirati, ali ohrabrivati ih da se izraze.
Stavovi se trebaju mjeriti na način da se pitamo vode li dobrobiti čovjeka. Osobu treba tako „mjeriti“ da bi joj se moglo pomoći, a ne da bi se manipuliralo njome.
Povjerenje je temelj vodstva. Da bismo bili vođe mladima, trebamo uživati poštovanje, imati iskustvo, emocionalnu i duhovnu snagu i biti sposobni prenositi im znanja te znati od njih zahtijevati kvalitetu.
Pravom učitelju količina izlaznih informacija bit će veća od količine ulaznih informacija. Uvijek će učiniti više pozitivnog i konstruktivnog, nego što će primiti kao povratnu informaciju.
Život nije trgovina, ljudima se ne pomaže da bi ih se kupilo ili vezalo za sebe i kasnije očekivao uzvrat. Učinjeno dobro djelo samo je po sebi nagrada.
Rad na principima i zakonima hagioterapije omogućuje mi da sam čovjek vjere i nade, da uvijek sve probleme detektiram u miru i usmjerim ih u pozitivno. Treba doista mnogo raditi na sebi jer mijenjanje sebe prema dobru sve pokreće. Promjene kod drugih ljudi događaju se jedino na takav način.
Najljepše što imamo na zemlji jesu djeca i mladi, oni su nebo na zemlji, blizina Stvoritelja. Svi koji rade s njima privilegirani su i ne smiju dopustiti da im išta oduzme radost njihova „posla“, nego se uvijek iznova trebaju odlučivati za dobro.