Menu

Filozofska antropologija pojašnjava odgovor na pitanje „što je to duh“. Duh nema materijalnih odrednica, nego posjeduje svojstva slobode, odgovornosti, kreativnosti, svijesti i samosvijesti te je karakteriziran dvostrukom transcendencijom (svijest o bitnom i moralnom). Obuhvaća i ontološku strukturu čovjeka te odgovara na pitanje „što je to bitak“. Zatim, pojašnjava svojstva samih transcendentala – kvaliteta ili odlika duha (unum – jedan, bonum – dobar, verum – istinit, pulchrum – lijep) te materiju i formu čovjekove duhovne duše. Također se bavi distinkcijom između tijela i duše te razjašnjava pitanje „što je to um, a što pak razum“.
Pitagora je definirao filozofiju kao spoznaju svih stvari po njihovim uzrocima svjetlom razuma, što znači da filozofska znanost govori o uzrocima svega što postoji te se proučavanje duhovne duše neminovno dotiče pitanja: „od čega je duh načinjen te kako se manifestira u postojanju i djelovanju“.
Budući da se hagioterapijom istražuje antropološko područje i patnje duhovne duše, na taj način se ulazi u samo središte čovjeka, odakle se osjeća njegova intima, smisao, muka i čežnje. Filozofi ističu da čovjek pati ne zbog toga što osjeća fizičku bol, nego zato što ne vidi svrhu patnje. Čovjek je svjestan muke i pita se „zašto“.
Najveća čovjekova bol je što ne zna odakle dolazi i kamo sa smrću odlazi. Temeljno neodgovoreno pitanje je: „tko sam ja i kako treba živjeti život“.

Za razumijevanje sveukupne duhovne dimenzije važno je krenuti od temeljne – filozofske  spoznaje da uopće nešto postoji, a postojanje dovodi do zaključka da nikada nije moglo postojati ništavilo. Vječno postojanje naziva se bitak ili egzistencija (od lat. riječi exsistere). Bitak je duhovan jer je bit duha sloboda i nije materija nego osoba jer ima život. Teologija ga prepoznaje kao Stvoritelja, Životvorca.

Čovjek Stvoritelja, kao prvu stvarnost, spoznaje intuitivno – intelektom. Um ili intelekt je intuitivan, njime se spoznaje kao u bljesku. Intelektom se vjeruje, ali se zato razumom razumije. Racio traži dokaze, on spoznaje konkretan pojam. Vjera u Stvoritelja spoznaje se umom, međutim ona nije i nerazumna jer je dokaziva kroz filozofska, teološka i suvremena znanstvena saznanja i promišljanja.

Duh je prva i posljednja stvarnost, on je „tkivo“ bitka. Čovjek kao stvorenje je biće u bitku. On je neograničeno stvorenje u Apsolutnom te je u postojanju ovisan o njemu. Zato je temeljna čovjekova patnja udaljenost od bitka, kada doživljava gubitak središta. Taj se gubitak očituje kao čovjekova rastresenost ili rasutost i nemoć da nađe sklad i smisao vlastitog života. Bitak je temeljno dobro za čovjeka, a manjak postojanja manifestira se u zloći, laži, kiču i razdijeljenosti među osobama.

Budući da je čovjek biće - stvorenje, da bi živio, nužno treba imati kvalitete bitka: da je dobar, traži istinu i jedinstvo, tj. zajedništvo s drugima, Stvoriteljem i sa samim sobom (u prihvaćanju svoje originalnosti) te da teži ljepoti, skladu i ostvarenju.
Iskustvo duha očituje se preko, tzv. transcendentala, njegovih osnovnih karakteristika, već spominjanoga jedinstva, dobrote, istine i ljepote. Naime, kada čovjek čini zlo, negativno govori i ogovara, ne prašta ili je korumpiran te stvara ružna i razarajuća djela, gubi svoje temeljno postojanje. Samo kada uđe u bitak, on je zdrav i neizmjeran u razvoju.
Zdravlje duha izražava se kroz odluku za dobro. Dobrota je sama po sebi fundamentalna stvarnost, a ne samo moralno-etička vrjednota. Ona je uvjet da bi nešto postojalo, ona je apsolutna i neuništiva. Budući da je duh dobrota, razaranje duha je zloća. Duh je život, a razaranje duha smrt. „Dobrota je savršena kada je kao takva spoznata, ali ako ona samu sebe ne spoznaje, ostaje sebi nepoznata i stoga nepostojeća“, tvrdi autor hagioterapije.

Prema ontološkoj strukturi čovjeka duh je duša tijela. Duh povezuje u cjelinu sve pojedinosti čovjekovih elemenata, doživljaja i procesa.
Duhovna duša je forma tijela. Aristotel kaže da je duša princip koji daje formu i bit čovjeku – čini čovjeka čovjekom, a Coreth da tijelo zapravo postaje ljudskim tijelom samo preko duše. Tijelo je medij duha, jer duh se preko tijela izražava i djeluje. Forma određuje sadržaj materije.

Bit duha je sloboda koja je neovisnost o prostoru i vremenu. Ona je djelovanje bez prisile ili neke zabrane. Sloboda je sposobnost odabira cilja te sredstava da se taj cilj postigne. Sloboda je neovisnost o bilo kojoj vrsti nužnosti. To je „sloboda od“ laži, zloće, straha, ovisnosti i „sloboda za“ dobrotu, istinu i ljubav.
Čovjek je psihofizičkom razinom vezan i ograničen, no duhovnom je dimenzijom slobodan. Sloboda stvara u čovjeku čežnju i mogućnost ostvarenja. Budući da je duh već u budućnosti, kao takav pokazuje čovjekovoj ograničenosti viziju što sve može postići, a time potiče tijelo i psihu da to i ostvari. Po duhu je čovjek sve ono što može biti, a ne ono što sada jest. Konačno očitovanje čovjekovoga duhovnog djelovanja manifestira se na psihosomatskoj razini, što mnoge zbunjuje u pogledu postojanja čovjekove duhovne dimenzije.

Duh je i odgovornost jer nju produciraju sloboda i spoznaja. Savjest je mjesto gdje čovjek „polaže račun“ za svoje odluke. Čovjek kao biće slobode spoznaje i odluke, ujedno postaje biće odgovornosti.
Duh stvara kreativnost pa čovjekovo stvaralaštvo nije samo njegova sposobnost nego i zadaća. Glede spoznatoga, čovjekovo zdravlje uvelike ovisi o njegovom originalnom djelovanju i slobodi da ga ostvaruje.

Duh je svijest i samosvijest. Svijest je sveobuhvatno svjetlo u kojem čovjek sve vidi: objekte, sebe, svoju aktivnost i mogućnosti te da je svjestan svega. Ona je nutarnje svjetlo kojim čovjek sve što spoznaje prepoznaje, usvaja i o tome zauzima konkretan stav.
Zbog toga je duh dvostruko transcendentan: spoznajno i moralno. Čovjek duhom može spoznavati sebe i svijet oko sebe, a opredjeljenjem za moralne vrjednote ostvaruje se njegova cjelovitost te duhovno zdravlje koje je uvjet i za psihosomatsko.
Duh je u konačnici i autorefleksivan, on sam sebe sagledava, prosuđuje i ispituje.
Duh je i neograničen, daje život i komunicira sa Stvoriteljem, svemoćan je, posvudašnji, svevremen, besmrtan i interpersonalan.