Menu

PORUKA STRUČNJAKA S OKRUGLOG STOLA CENTRA ZA HAGIOTERAPIJU “Sve više mladih ima problema s mentalnim zdravljem, ali ima nas koji možemo i želimo pomoći”

Cilj okruglog stola koji je organizirao Centar za hagioterapiju Split u suradnji s CHT Omiš, bio je razmijeniti iskustva stručnjaka, ali i ukazati na problem s kojima se suočavaju mladi kada je u pitanju mentalno zdravlje. Iako je upravo mentalno zdravlje još uvijek tabu tema, problem raste i neophodno je upoznati roditelje kako postoje stručnjaci koji žele i mogu pomoći, i to uz potpunu diskreciju.

Problem mentalnog zdravlja kod mladih je sve veći, na što često ukazuju nastavnici i profesori koji se vjerojatno prvi susreću s posljedicama ovog problema kod učenika. Činjenica je i da često roditelji kao noj, zabijaju glavu u pijesak pred problemom koji je očit i umjesto da potraže pomoć radije se uvjeravaju kako je s njihovim djetetom sve u redu. A, pomoći ima i to od strane stručnjaka raznih profila.

Uz Danijelu Perić Krstulović, pedagoginju i psihoterapeutkinju na okruglom stolu je svoje viđenje problema, ali i njegovo rješenje, ispred ogranizatora, iznijela je i Ana Perišić, mag. phil. i hagioasistentica.

Perišić je ukazala na potrebu razmijene informacija i iskustava među svim stručnjacima uključenim u problematiku mentalnog zdravlja mladih rekavši: “Meni je uvijek velik onaj čovjek i onaj stručnjak koji je u stanju čuti što ima reći onaj pored njega, pa makar bio mlad i početnik.”

Ukazala je i na potrebu da se u ovu problematiku uključi zakonodavstvo, što bi, kako je rekla, “presjeklo trend koji vodi do poteškoća i posljedica na mentalno zdravlje”.

“Ako škola počne postavljati uvjete o nužnosti kontakta s roditeljima, onda će taj roditelj, možda nesvjestan da ima problem i da mora na neki način dati sebi priliku, a time i djetetu, početi raditi na sebi. Time bi mu ujedno dali priliku da čuje nekoga, ako sam ne zna, da mu može pomoći. Vrlo često ova problematika ne ulazi u medijski prostor,” rekla je Perišić i dodala kako će se u svom predavanju osvrnuti na iskustva iz Centra za hagioterapiju, antropološki i duhovni dio.

Agresivnost i ovisnost kao posljedica pretjerane liberalnosti

“Jedan mali podatak – završi epidemija, otvaraju se vrata institucija, dolazi naš premijer u javni prostor i daje informaciju, možda nije bio toga ni svjestan već je to zapamtio usput, ali prvo što je istaknuo bilo je da se otvaraju kladionice. Prvo što je istaknuo.

Drugo, što nam se događa s javnim prostorom u smislu EPP poruka – je li stvarno da mi ne smijemo izricati nikakve mjere po pitanju javnog medija? Je li moguće da mora biti toliko liberalan taj prostor? Mislim da ne. I ne smije.

Nedavno sam na jednoj međunarodnoj konferenciji u Zagrebu popričala s jednim psihijatrom iz Švicarske. Prošetali smo se u pauzi po gradu i pitao me je što ovo, što je ono i između ostalog, kada sam spomenula sportske kladionice kao jedan od velikih problema, izvora na koji ta naša djeca bez kontrole ulaze i izlaze, on ih je, valjda kroz ta dva dana brojao, i rekao “pa ja valjda u cijeloj Švicarskoj ne bi vidio ovoliko koliko sam vidio u centru Zagreba.“

To su samo neki koraci na koje imamo pravo apelirati. Imamo pravo apelirati i kako će razgovarati naši političari u javnosti. Što mi očekujemo iza ovakvih medijskih eskapada i ponašanja koje oni sebi vrlo često dopuštaju? Znači, ako ništa drugo, ukazati. Čovjek iz struke ima tu snagu i vi to imate i mi imamo tu dužnost.

Internet

Ja sad idem od kraja – da je voda izašla iz korita. Podatke koje je kolegica Danijela Perić Krstulović spomenula, pratimo i mi u programima prevencije ovisnosti i agresivnosti gdje radimo s minimalno 500 djece osnovnoškolske i srednjoškolske dobi, od 7 razreda do 2 srednje. U godinu dana, samo u godinu dana osnovnoškolci sat duže borave na internetu, bez da uopće znamo što prate. Pitanje je, a što prate.

Ako vam majka djeteta u 6 razredu osnovne škole na pitanje, pratite li vi što vam dijete radi na internetu, kaže ” ja ne smijem to kontrolirati jer ona (kćer) bi mene istukla. Inače, majka i otac su razvedeni i postoje problemi u obitelji. Ja kažem” mama, ali morate kontrolirati. Ako ne možete, mi smo tu da vam pomognemo, da senzibiliziramo i tog oca u komunikaciji i da to kažemo djetetu i na neki način vam pomognemo da izađete iz tog problema“.

U nekom momentu su prestale dolaziti i mama i kćer. Kćer je neko vrijeme morala dolaziti jer je bila poslana od psihologa, a mama se loše osjećala. Ali, ja kažem, “mama, nije sramota imati problem. Veći je problem ne suočiti se s njim“.

Mi nažalost kupimo te mrvice. To je nekad stvarno jedna frustracija. Radim s preko stotinu ljudi individualnog programa u sklopu hagioterapijske prevencije i liječenja problema ovisnosti i različitih poremećaja, ne samo kod djece i mladih, nego i kod odraslih. Tu je po 10-15 višesatnih susreta i ne možete odmah dobiti rezultat, ali taj čovjek je dobio informaciju kako mentalni sustav funkcionira i kako je, zapravo, problem njihovo vlastito prihvaćanje, nekog negativnog ponašanja, ali je nužno ući u uzrok problema.

Čime se bavi Centar za hagioterapiju

Mnogi ne znaju čime se mi ovdje bavimo. Znači, mahom smo kompatibilnih struka – i socijalni pedagozi i socijalni radnici i psiholozi, nastavnici i tako dalje. Uz to smo na dugogodišnjim edukacijama za hagioasistenta. Mi se bavimo duhovno antropološkim područjem po kojem je čovjek prvenstveno čovjek, vrhunsko biće – originalna i neponovljiva osoba – smisao cijelokupnog stvaranja, ali ujedno je i osoba koja u sebi, rađanjem za ovaj svijet, ima određenu misiju. On je osposobljen na području svoje svijesti, samosvjesti i slobodne volje otkriti, zapravo, tko je on i uložiti napor da se ostvari taj razvoj.

I ono što kaže kolegica, kad roditelj sve servira to obično rađa negativnu posljedicu jer se dijete mora pomučiti oko onoga zbog čega je stvoren u ovaj svijet. To proizvodi radost. Dugotrajnu radost, koja nadilazi emociju. Što mi dobivamo uslužnošću i zapravo na neki način poremećenim sustavom vrijednosti?

Manjak povjerenja

Ja ću se ovdje prvenstveno zadržati na onome čime se mi bavimo, a to je manjkom povjerenja. Povjerenje je vjera u osobu. Ukoliko dijete nije rado prihvaćeno, dočekano, odgajano u lošim međuljudskim odnosima, mi to vrijeme pratimo od trenutka začeća. Psihologija i zdravstveni pogled na razvoj djeteta uvijek ističe prve tri godine, a mi idemo čak od trenutka začeća.

Ako dijete u tom periodu, kao darovano biće, ulazi u sredinu u kojoj osoba, majka i otac, ne njeguju zdrave međuljudske odnose, njihovo povjerenje, a ujedno nemaju vjeru u samoga sebe, onda dijete s vremenom iščitava sasvim drugu poruku. U konačnici, ono što je generalno problem, čime se mi u hagioterapiji bavimo, a to je da se u nezdravim i bolnim međuljudskim odnosima među osobama koje su mi primarno darovane za suživot, stvara se jedan strah od novih odnosa koji ne mora biti uvijek u situaciji tog prvog ranog razvoja, nego se obično događa kasnije.

Naše su statistike pokazale, da se u adolescentskom vremenu on dalje zatvara za zdravi razvoj tih međuljudskih odnosa. U to je sada uklizao i internet sa svim svojim slobodama. On ima potpunu slobodu i mogućnost komunikacije virtualnim svijetom u kojem, zapravo, ne komunicira s osobom s kojom jest. A, za povjerenje je potrebna osoba, ne neka priča, ne nešto imaginarno što se iza toga krije. Znači, on kao da se, na neki način, rasplinjuje. I zatvara se krug. Nerijetko je na taj način ugrožen izvor ljudskog postojanja, imamo krivu sliku o stvoritelju. Ne možemo je prihvatiti i kidamo te lance na neki način mjerila, stavova po pitanju nametanja tradicije, religioznih postavki i tako dalje.

Obično dijete povezuje strogog oca s Bogom Ocem kod ranjene religioznosti. I zatvori se krug – da sam vrijedio, da sam važan, da sam bitan oni bi bili uz mene. Znači, ja ne vrijedim. Gdje je suština problema? Dijete počinje odbacivati samoga sebe. A, jedino koga mi imamo, imamo same sebe. Znači, ja jesam darovano biće, ali ostvarenje njega kao osobe proizlazi iz te prihvaćenosti svoje temeljne vrijednosti, dragocjenosti, originalnosti, neponovljivosti i tako dalje. Da bi on to bio u stanju, on treba imati nekoga kao ogledalo u koga će se ogledati. Kako će to imati ako to taj roditelj to nije.

Najveća ljudska frustracija

Da se mi razumijemo, ove generacije žive u nekim dobrim vremenima, jer su ti roditelji jako na njih okrenuti, imaju mogućnost i ekonomske stabilnosti, širine kvallitetnih edukacija, slobodnih aktivnosti, štošta što neki od nas nismo imali priliku. Znači, svako vrijeme nosi i negativne stvarnosti i pozitivne, ali ono što je još važno znati, da to područje temeljne ljudske vrijednosti, temeljnog smisla, jest duhovna stvarnost. Ne govorim o religioznoj dimenziji, nego govorim o tom sustavu vrednota od kojih čovjek jeste i zbog kojih čovjek živi i koji su plod originalnosti njegovog života.

I mi smo upućeni jedni na druge. Čovjek nije Pale sam na svijetu. Znači, onoliko koliko je moj roditelj više bio svjestan sebe i svoje vrijednosti, utoliko sam ja odrastala u zdravijim okolnostima. Utoliko se stvarala predispozicija da ja stvaram okolnosti da bi netko uz mene živio i ostvarivao se iz mojih talenata i mojih sposobnosti. Mi svi gubimo jer ta djeca danas ne ostvaruju svoje sposobnosti. Kaže se na ovom području, patologija duhovno antropološka – znači onog temeljnog čovjeka je najveća, čak i ta nezdrava neka okruženja, čak i mogućnost da nadvlada i ponovno uđe u zdravo povjerenje. Ali, ako ne zna zbog čega živi i ne odlučuje se neizmjerno razvijati, kaže se da je to najveća ljudska frustracija.

Epidemija popustljivog odgoja

I zato to dijete u momentu kad prijeđe ona granica iz onog da nagon preuzme taj vrijednosni sustav zbog čega čovjek živi, onda je taj nagon jedna silna sila u nama i ona traži više i više i više. I zato tom djetetu treba postaviti pravila. A, tko će ta pravila postaviti? Odrasli. Epidemija popustljivog odgoja je ono što je problem današnjice. S druge strane najteže je dobiti roditelja. Mi iz naše prakse vidimo da puno znači kada smo s određenim edukacijama u školama, u zdravstvu, u socijalnoj skrbi, u zatvorskom sustavu. Uočili smo da je najteže dobiti roditelje. Zašto? Zato što ga je strah. Strah je manjak povjerenja.

Naš cilj ne bi smio biti, odnosno naš način komunikacije, ne bi smio biti kritika i napad, nego tako da sustav funkcionira tako da možemo doći da im ponudimo pomoć, da vide da ima izlaza. Obično kad imam priliku na roditeljskim sastancima, rijetko koja mama ode, a da nije brisala suze. Znači, nama je vraćati nanovo dostojanstvo ljudskoj osobi. Nama je nanovo okretati prema onome gdje je taj temeljni izvor ljudske osobe. Što je to dostojanstveno u njemu? Gdje proizlazi istina o njemu? Ako je čovjek originalno i neponovljivo biće, znači da nigdje u svijetu nema nitko kao što si ti, a nikad i nigdje neće ni biti. To je već temeljna vrijednosti.

Važnost onoga za što se čovjek odlučuje

S druge strane, mi nismo ipak jedino darovani od naših roditelja, jer nitko nije znao, mogao i rekao baš ću sad tebe dobit. Nećemo sad ulaziti u meritum kakav je izvor, tko je ta osoba, što je to, kako ga nazivamo, nego što Njega odlikuje. A, to je da je apsolutna dobrota, apsolutna ljubav, da je apsolutni smisao, apsolutna istina o svemu bitnome. Čovjek je svjestan i ima mogućnost opredijeliti se za Njega.

I ukoliko ga ponovno vraćaš na tu temeljnu istinu – znači, ako si iz apsolutne dobrote stvoreno biće, zar ti možeš biti loš? I to što ti nosiš u sebi, to nitko drugi ne može. Ima jedna dobra stvar i prepoznajemo je na ovom području, a to je da duhovna stvarnost nema ograničenja u prostoru i vremenu.

Zato je s te razine prezentna naša prošlost, ali i na svu sreću i naša budućnost. A, ono za što se čovjek odlučuje to upravlja njihovim životom. Današnja suvremena neuroznanost i epigenetika govori o tome kako je važno da čovjek misli, odlučuje se, govori u skladu s vrednotama – dobrim, istinom, ljubavlju, vrijednostima i tako dalje. S djecom u razredima vrlo često govorim kako moj uspjeh, moja vrijednost raste onoliko koliko tvoja vrijednost raste, jer je to plodno tlo na kojem se razvija moj talent. Čim smo u strahu ograđenosti ja već ne dajem od sebe. Znači to je već moj manjak i time uskraćujem i onoga pored sebe.

Opraštanje

Naučiti ljude oprostit sebi, oprostiti onome pored sebe – sto puta te netko izrani, pa sine dragi, ako to čuvaš u sebi ti si sebe razrovao. Ali, ti odlučuješ. Da osvijestite tih par stvari, samo neko vrijeme ući u praksu, to su čudesne stvari.

Ako dođeš do tog temeljnog izvora dostojanstva, nema toga kaznenog djela, da se to ne može nadvladati. Naravno, ako se ne radi o psihičkom poremećaju. Govorim to iz iskustva vanjskog suradnika u zatvorskom sustavu. Da se teški, bolni obiteljski odnosi ne mogu nadvladati? Ja imam iskustvo da može.

Međutim, ono što ja apeliram na stručne djelatnike je osobni rad na sebi. Možete posredovati samo ono što ste zdravo nadvladali. To je moje iskustvo. To se u našoj praksi podrazumijeva.

Vrlo često u određene pomagačke struke ulaze ljudi koji su imali vlastite određene životne patnje, Htijući pomoći sebi raspoloživi su pomagati drugima. To je pozitivno. Ali, ako nije izašao iz vlastite patnje on vrlo često nesvjesno postane brana do zdravlja onima kojima treba pomoći.

Čovjek je u strahu da ne vrijedi i to je laž na koju nas ono zlo stalno podsjeća – bježi, ne otkrivaj se, ne vrijediš – a čovjek se negdje mora dati.

I još jedna stvar koju mi uočavamo kao veliki problem. Pratimo statistički veliki broj te djece i primjerice kod 30-tero djece koja su imala teške napadaje panike utvrdili smo da im je majka imala težak porod. Upravo pripremam znanstveni rad o tome. Slaže se problem, a simptomi su na psihofizičkoj razini, ali je nužno ući u uzrok. I nužno je ojačati resurse koje sad imamo.

Zaključak

Čovjek se ne rađa zao. Čovjek se rađa kao dobar i sposoban za dobro. Negdje je procijep u tome kroz život i onda kao odrasla, mentalno sposobna osoba se odlučuje. Treba osposobiti čovjeka na odluku. To ne ide bez rada na sebi. On se hvata na iskustvo, a onda ga osposobiš da donosi odluku.

Preneseno sa: https://cronika.hr/uncategorized/2024/poruka-strucnjaka-s-okruglog-stola-centra-za-hagioterapiju-sve-vise-mladih-ima-problema-s-mentalnim-zdravljem-ali-ima-nas-koji-mozemo-i-zelimo-pomoci/