Menu

Tema je ovo koja sve više zaokuplja stručnu javnost još od vremena pandemije, a čiju je važnost prepoznao Centar za hagioteratepiju Split i u suradnji sa CHT Omiša organizirao okrugli stol. Od pitanja definicije mentalnog zdravlja i uzroka sve više uputnica koje se izdaju djeci i mladima za psihijatra, pa do savjeta roditeljima dale su u svom izlaganju Danijela Perić Krstulović, prof. soc. pedagoginja i psihoterapeutkinja te Ana Perišić,mag.phil. i hagioasistentica.

Tema mentalnog zdravlja uvijek je aktualna, posebice stručnim djelatnicima Centara za socijalnu skrb, osnovnih i srednjih škola, psiholozima i psihijatrima, ali i hagioterapeutima. Upravo stoga su se stručnjaci raznih profila okupili u prostorijama Centra za hagioterapiju Split kako bi poslušali promišljanja, ali i spoznaje iz prakse Danijele Perić Krstulović, socijalne pedagoginje i psihoterapeutkinje koja je radila s mladima u Centru za socijalni rad područni ured Split, a trenutno se bavi psihoterapijom djece i mladih kao psihoterapeutkinja u svojoj privatnoj ordinaciji te Ane Perišić, magistrice filozofije i dugogodišnje hagioasistentice i bliske suradnice pok. prof. emeritusa Tomislava Ivančića.

Perišić i Perić Krstulović složile su se zajedno s moderatoricom okruglog stola, Renatom Jurčević, ravnateljicom Centra za socijalnu skrb Omiš, kako je djeci i mladima pomoć potrebna odmah i sad, točno onako kako govori i naslov skupa “Pomozimo im odmah“.

Što znači biti mentalno zdrava osoba

Danijela Perić Krstulović je odmah na početku svog izlaganja krenula s jednim od najvažnijih pitanja – što znači biti mentalno zdrava osoba?

“Najčešča definicija mentalnog zdravlja je definicija Svjetske zdravstvene organizacije – stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, zna se nositi s normalnim životnim stresom, može raditi produktivno i plodno i sposoban je pridonositi zajednici.

Znamo da je život jako nepredvidiv i ponekad ima uspona i padova, zato je bitno znati se nositi sa životnim stresom. Nekakve druge definice su emocionalno kongnitivni, socijalni i fizički i duhovni kapaciteti te uživanje u životu i nošenje s izazovima na koje nailazimo,” rekla je Perić Krstulović i nastavila:

“Kod mene u privatnu praksu u zadnje vrijeme, vjerovali ili ne, dolaze studenti. Znači to su mahom mladi ljudi, otprilike 22-23 godine koji su jako krhki. Oni na nekakvu prvu frustraciju, prvi izazov imaju određene anksiozne poteškoće, panične napadaje, depresivne simptome i ostalo.

Prošli tjedan me, primjerice zvalo pet studentica, pa se ja pitam što se događa s tim mladim ljudima. Svi smo nekada bili mladi i nosili smo se nekako s tim našim stresovima, imali smo nekakvu prijateljicu s kojom smo popričali, podijelili nekakve poteškoće, a ono što mi se danas čini je da su oni jako usamljeni, jako otuđeni, jako teško progovaraju o svojim neugodnim emocijama. Jako teško dolaze u kontakt s onim kako se, zapravo, osjećaju.

Tako da bi bilo dobro promisliti što se s našom, ne samo djecom, već i što se s ovim mladim ljudima događa.

Svjetska zdravstvena organizacija već dugi niz godina upozorava na probleme mentalnog zdravlja mladih, koja govori o tom da nekakvih 20 posto djece ima mentalnih poteškoća i samo ih 20 posto od njih dobiva stručnu pomoć.

Kakvo je stanje u Hrvatskoj?

“U 9 mjesecu prošle godine bila sam na jednom predavanju o mentalnom zdravlju djece i mladih i moram reći da su mene ovi podatci šokirali. Znala sam da su problemi u porastu, to je ono što je mjerljivo. Mjerljive su uputnice. Znači, mi preko uputnice šaljemo djecu i mlade nadležnom psihijatru. 2019. godine bilo je oko 5.000 uputnica, a 2023. bilo je 11.000. Sad kada tome zbrojite i one kojima roditelji potraže pomoć privatno stručnu pomoć, to je puno veća brojka.

Ja bih htjela naglasiti da nisu samo psihijatri osobe koje bi se trebale baviti mentalnim zdravljem djece i mladih, postoje i drugi stručnjaci poput socijalnih radnika, socijalnih pedagoga.

Peti razred je, inače, najteži razred u osnovnom školskom obrazovanju, dolazi do promjene, događaju se nekakve hormonalne promjene kod djece i mislim da nije pametno da mi taj peti razred uvrstimo za upis u srednju školu. A, kod nas u Hrvatskoj je taj peti razred ključan za upis u srednju školu. Kada sam ja bila u osnovnoj školi bio je sedmi i osmi razred, a sada se već od petog razreda stavlja još jedan pritisak na ta dječja ramena da moraju imati odličan prosjek, jer kako će upisati srednju školu. Zamislite jedno dijete od 10 godina sa svim tim pritiscima,” rekla je Perić Krstulović.

Što sve utječe na mentalno zdravlje

Iznimno su važni biološki čimbenici – temperament djeteta, IQ, fizičko zdravlje… Mi primjećujemo da ima jako puno pretile djece. Isto tako i utjecaj ljekova.

Nekakvi socijalni čimbenici su obiteljski odnosi, traume, vršnjački odnosi, stresni životni događaj, školska i radna sredina.

Psihološki čimbenici – to je samopoštovanje, strategije suočavanja, socijalne vještine, vještine komunikacije, vještine rješavanja problema. To sve spada u jedan model mentalnog zdravlja,” pojasnila je Perić Krstulović.

Zaštitni i rizični čimbenici koji utječu na mentalno zdravlje

“Zaštitni i rizični čimbenici su ono na čemu bi naši preventivni programi trebali biti bazirani – na jačanju zaštitnih čimbenika kako bi se rizični čimbenici smanjili, kako bi kod djece razvili određenu otpornost. Znači, niti jedan čimbenik rizika ne može biti odgovoran za rizično ponašanje, već mora biti čitav niz rizičnih čimbenika s jedne strane, a manje zaštitnih čimbenika s druge strane,” rekla je Perić Krstulović i objasnila:

“Kada imamo zaštitne čimbenike, odnosno kada imamo povećanu određenu kompetenciju djece i mladih, onda je vjerojatnost za negativni ishod manja.

Rizični čimbenici mogu nepovoljno djelovati na razvoj, povećavaju vjerojatnost pojave rizičnih ponašanja, dok zaštitni čimbenici djeluju pozitivno i imaju veću vjerojatnost zdravog razvoja pojedinca. Rizični i zaštitni čimbenici postoje kako u djetetu, tako i u obitelji, u nekoj okolini, odnosno zajednici. I intervencije trebaju ići na način da smanjuju rizične čimbenike i jačaju zaštitne čimbenike, odnosno otpornost kod djece i mladih.

Svjetska zdravstvena organizacija je navela niz rizičnih i zaštitnih čimbenika, pa su tako prema njima zanemarivanje i zlostavljanje kao rizični čimbenici, dok bi zaštitini čimbenik bio kvalitetno roditeljstvo. Jedan od rizičnih čimbenika je i usamljenost, dok bi zaštitni čimbenik bio sposobnost suočavanja s nekakvim nevoljama. Nekakvi stresni životni događaji, traumatska iskustva u djetinjstvu, naravno da su rizični čimbenici, ali socio-emocionalni rast, podrška obitelji i prijatelja bi bili zaštitni čimbenici.

Perić Krstulović je skrenula pozornost i da se se rizični čimbenici mijenjaju kroz vrijeme i naglasila kako ‘onda naše intervencije moraju biti u skladu s tim’.

“Današnja djeca se nose s nekim drugim rizičnim čimbenicima nego što smo se mi nosili nekad kad smo bili u srednjoj ili osnovnoj školi. Naše vrijeme je bilo skroz drugačije.

Moramo pronaliziti neke nove preventivne programe i intervencije kako bi pomogli današnjoj djeci. Navela bih čimbenike koji danas utječu na djecu i mlade, a to je definitivno pandemija, zatim potresi i ratovi... Ono što bi, također, naglasila je popustljiv roditeljski stil. Mi smo iz jedne krajnosti kada su bile kazne, došli totalno u drugu krajnost. Roditelji koji nemaju granice, ne postavljaju pravila – sve može. Danas se stavljaju na prvo mjesto dječje želje, a ne potrebe.

Danas je važno samo zadovoljiti ono što dijete želi. Super je da mi pitamo što dijete želi, međutim, problem je ako samo idemo za tim željama. Jako je važno uvažiti dječje želje, ali ne i zadovoljiti uvijek, jer ni ja ne zadovoljim uvijek sve moje želje. To je nešto s čim se moramo nositi, međutim tu se miješaju želje i potrebe. Te dvije stvari su skroz različite. Potreba, to su psihološke potrebe za pripadanjem, za prihvaćanjem, ljubavlju, da smo korisni.

Perić Krstulović je potom ispričala svoje iskustvo. “Ja sam susrela u svojoj praksi puno mladih koji su imali problem s delikvencijom, odnosno konzumacijom droga, a koje sam sa svojim stručnim timom smještala u zajednicu Papa Giovani XXIII. Naravno da su nas mrzili. Meni je to uvijek bio najgori dan u Centru, međutim kada bi ih došla posjetiti tri mjeseca poslije, sjeli bi nasuprot mene i rekli “ja se prvi puta osjećam korisno”. To je iznimno važno. On siječe drva tamo nekim susjedima u Vrgorcu i sretan je. Vidi da nešto može.

To je ono što ja govorim roditeljima – “dajte im da vam peku palačinke”. Dijete osjeti da može. Međutim, ne morate im kupiti zadnji Iphone koji je izašao na tržište. To roditelji bucaju. Zato ja mislim da su edukacije za roditelje od vrtića pa nadalje nužne. Upitan je sustav vrijednosti. Kakav je naš sustav vrijednosti? Ja imam dvoje djece, dvije cure, i pitam se kakav je sustav vrijednosti moje djece. Mi svi trčimo za novcem, Studentski centri se ljeti iznajmljuju turistima, pa se ti studenti miču iz tih centara. Pitam se kakav je sustav vrijednosti koji mi živimo. Kakva je naša zajednica? To je nešto s čim se ja borim i kao roditelj i kao profesionalac, to je ritam života.

Vrlo često roditelji i djeca se ne vide, a u kući su. Ja ih pitam kada su zadnji put imali zajednički ručak. Današnje obitelji komuniciraju ‘ja sam na treningu’, ‘ti si tamo’. Ja sam svjesna toga da su cijene otišle “u nebo” i da neki ljudi rade po dva posla, ali što je nama prioritet? Je li nam prioritet zarada? Pitam se što je našoj obitelji prioritet? Meni osobno je prioritet zajedničko vrijeme sa svojom djecom. Ja radim puno, ali najviše od svega želim znati što se događa s njima i nekad igrati s njima neku društvenu igru čak i ako mi se ne da. Nekad jednostavno moramo uložiti vrijeme i biti s našom djecom,” poručila je psihoterapeutkinja.

Nedostatak spontane igre

…što je izuzetno važno za razvoj djeteta.

“Dosadno im je. Djeci je dosadno, pa im stalno nešto dajemo. Jaki je porast u našim školama djece s ADHD-om i poremećaja pažnje i koncentracije. Navikli su da im non-stop nešto dajemo. Dijete je postalo centar obitelji, centar svijeta. To je isto veliki problem da su partneri izgubili kontatk jedno s drugim. Naravno da se sve mijenja kad dođe dijete, ali mislim da nam ne treba biti centar svijeta, jer je to isto jedan veliki teret za dijete,” naglasila je Perić Krstulović te dodala:

“Dostupnost sredstava ovisnosti, to je ovaj snus. On se može kupiti u trafici i stavlja se ispod nepca i ima utjecaj kao deset cigareta. To može kupiti dijete iz osnovne škole. Mi pratimo što se sve događa,

Nova statistika pokazuje i da su cure počele piti alkohol puno više od dječaka. Posljednja reklama piva je uvijek zgodna žena za šankom koju časte, naravno, muškarci i to se vrti na našem HRT-u. I mi imamo porast cura koje piju alkohol, pogotovu pivo. Rijetko kad su prije cure pile pivo.

I droga i kocka su dostupne. Čak mi je jedna mala rekla u Centru ‘pa šta je Danijela, to je samo jedna crta bijelog’. To govorim o speedu. A, o kokainu da ne pričam. Znači, ovo mi je rekla cura od 13 godina.”

Nekontrolirano korištenje mobitela

Perić Krstulović je upozorila i na posljedice nekontroliranog korištenja mobitela. “Ja zagovaram, i znam da se puno stručnjaka ne slaže samnom, da djeca barem do 4 razreda Osnovne škole ne nose mobitele u školu. Stvarno ne razumijem taj pojam potrebnosti mobitela jer su Osnovne škole uglavnom u kvartu gdje dijete živi. Ja ne vidim nikakav pozitivan učinak mobitela kod te djece. Svjesna sam da ih ne možemo maknuti od tehnologije, ali mislim da moramo napraviti jedan odmak.

Naša djeca provode dnevno više sati ispred ekrana. Kada pitam roditelje kažu ‘ma dobro, to je sat-dva’. Dijete onda kaže da je to 5-6 sati. Zamislite jedno dijete kojem se mozak razvija kakav to utjecaj ima na njegov razvoj.

Emocionalna pismenost

Psihologinja Perić Krstulović je skrenula pozornost i na nedostatak emocionalne pismenosti i empatije…”Ne znam koliko ste pratili ovo nedavno nasilje koje je išlo preko WhatsApp mreža. Nasilja je uvijek bilo, to uopće nije upitno. Bilo je nasilja i kada smo mi bili djeca. Ali, ovo što se danas događa je jako bešćutno. Ja uopće ne mogu zamisliti koji je to sklop u glavi da takvo ponižavanje neke osobe. I onda to završi na internetu i to se ne može više izbrisati. Zato ja kažem da je nedostatak empatije, nedostatak ući u druge cipele.

Nedostatak je i emocionalne pismenosti. Studenti o kojima sam vam pričala ne znaju nabrojati četiri osnovne emocije. A studenti su. Ne znaju prepoznati na sebi kako se osjećaju. Ovo su rizični čimbenici za koje ja smatram da su u posljednje vrijeme odgovorni za ovu poplavu ovih uputnica koje sam spomenula,” zaključila je Perić Krstulović.

Utjecaj medija

“Mediji i tehnologija su sastavni dio naših života i trebamo naučiti živjeti s njima,” rekla je psihologinja i dodala: Ono što mene pomalo plaši je da mi pokušavamo pratiti što se u toj tehnologiji događa, međutim, mislim da je to jako teško jer toliko ide naprijed da mi apsolutno ne možemo to sve stići i pitam se kako onda zaštiti sami sebe i kako onda zaštiti našu djecu. Naravno da mediji imaju pozitivan utjecaj, to je ono što ja uvijek volim naglasiti. Pozitivan utjecaj za obrazovanje, za informiranost, opuštanje, međutim ne možemo gledati na to, a da nema negativnog utjecaja. A, to je izloženost sadržajima neprimjerenim djeci i mladima. Zato ja kažem roditeljima da stave family link, imajte kontrolu što vam djeca koriste. Oni na YouTube kanalu mogu otići svugdje.

Jedan od problema je i što su djeca i mladi opsjednuti zabavom. Žele da im je sve high. Neki dan mi je jedna cura rekla kako ima vezu, prvi puta ima neki odnos, i kaže ‘meni nije stalno high’. Odnos za njih treba biti stalno high.

Veliki čimbenik na mentalno zdravlje imaju društvene mreže, a posebno cyberbullying. Ono poražavajuće je da samo 11 posto djece koja su žtrve cyberbullyinga potraže pomoć odrasle osobe. Treba se zapitati kakvi su tu odnosi u obitelji, ako dijete svom roditelju ne može reći što ga muči. Kakvi su nam odnosi? Kakva je ta klima u nekoj obitelji ili školi?”, zaključila je Perić Krstulović.

Preneseno sa: https://cronika.hr/istaknuto/2024/zasto-sve-vise-mladih-ima-poteskoce-i-negativne-posljedice-na-mentalno-zdravlje/