Menu


Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 5 i 6

Čovjek je ono što u sebi gleda i za što se odlučuje. Kada ga nešto boli ili je depresivan, intenzivno razmišlja o bolesti i sažalijeva se. A potrebno je samo stvoriti odluku: Ma proći će to, odlučujem se za zdravlje, moj je duh jači... Početi gledati sebe sposobnog i zdravog. Tada će se postupno događati promjena iz bolesti u zdravlje, iz patnje u prihvaćanje i radost. Potrebno je koncentrirati se na svoje sposobnosti, na ono dobro i zdravo u sebi…
Ako je čovjek i sasvim hendikepiran, potrebno ga je poticati da živi ponosno i ostvaruje se u svojoj originalnosti, jer baš svatko ima neku svoju posebnost, samo ju je potrebno otkriti i razvijati.
Duh je prkosan i ne da se pobijediti. Ako sam bez jedne ruke, imam drugu kojom mogu stvarati; ako nemam obje ruke, imam noge; s njima mogu pisati i crtati...- u tom stavu je čovjekova veličina. Čovjek nije na ovom svijetu da tuguje, nego da se bori.

Uvijek se iznova pitam: Tko je invalid; po čemu određujemo osobu s invaliditetom ili dijete s posebnim potrebama? Neovisno o našoj (ne)stručnosti, svi znamo odgovor - to su djeca ili odrasli s nekim tjelesnim hendikepom, mentalnom retardacijom ili drugim smetnjama u razvoju.
Spontano mi se nameće novi niz pitanja: Mogu li ti ljudi biti sretni? Jesu li im obitelji kažnjene zbog njihove nemogućnosti da se potpuno razviju i ostvare? Ima li uopće smisla njihova patnja?
Potpuno je jasno da medicina ne može spasiti čovjeka. Danas nema zdravih ljudi jer se svi na neki način liječe. Bakterijama i virusima se ne može umaknuti... liječničke ordinacije su prepune... Tko to onda od ljudi nije hendikepiran?

Biti cjelovit

„Gledajući s duhovne razine, čovjek uopće nije bolestan, nego mu povremeno nedostaje zdravlje.“ Ako bi se govorilo o invaliditetu, onda bi se moralo reći da je malo dijete najveći invalid – ono ne može apsolutno ništa postići ako majka i otac nisu stalno uz njega. Međutim, djetetovo potpuno povjerenje u roditelje, i njihova ljubav prema njemu, omogućuju mu život. Već time što čovjek živi, očituju se njegove neizmjerne sposobnosti.
Biti čovjek koji je na bilo koji način psihofizički invalid ne znači nešto ne imati, nego biti ono što jesi - onaj koji se ostvaruje u svojoj originalnosti. Nažalost, fizički potpuno sposobni ljudi često uopće nisu sretni. Postoje ljude koji su teško ili smrtno bolesni pa su radosni i smiju se, a ima ljudi koji sve imaju: i dobru plaću, i mirovinu, i čast, i vlast, ali imaju suicidalne misli ili su depresivni.
Hellen Keller je rekla: „Plakala sam što nisam imala cipele, a onda sam susrela djevojku koja nije imala noge. I tada sam postala sretna.“ Ona je bila slijepa, gluha i nijema. Mnogi su smatrali da se neće posebno razviti, a pisala je romane i hrabrila druge patnike, postala je genijalna i cijeli je svijet za nju čuo, živjela je velikim životom.
Zadivljujuć je i primjer našega zlatnog paraolimpijca i bivšeg branitelja Zlatka Kralja. On se nikad nije predao i u tome je njegova najveća snaga. Od takvih ljudi Hrvatska danas živi.

Čovjek je biće od zemlje i neba

Čovjek je kompleksno biće. Roditelji mu daju samo psihofizičku razinu, a od Stvoritelja dobiva besmrtni dah. On se bitno sastoji od besmrtne duše po kojoj je svemoćan, ali je duša vezana uz tijelo i psihu koji su 'zemaljski'. Vezanost čovjeka za zemlju čini ga ranjivim, bolesnim i nemoćnim.
Budući da je čovjekova duhovna dimenzija dimenzija Boga, on je po njoj neograničen - po njoj sve može nadoknaditi, ozdraviti i ostvariti se. Duh je naprosto slobodan od prostora i vremena, kao i misao. Ima li čovjek pozitivne i stvaralačke misli, postaje novi stvor.
Dietrich Bonhoeffer kaže: „Čovjek je sa svime izišao na kraj, samo ne sa samim sobom.“ Samo sebe čovjek ne poznaje, samo svoj smisao života i patnju ne može odgonetnuti i kao takav prepušten je boli i umiranju.
Ne mogu se oteti dojmu kako medicina troši silan novac za razne farmaceutske pripravke, a ljudi su i dalje bolesni. Što medicina više proučava bolesti čovjek je sve bolesniji. Nitko ne govori o zdravlju, spasu, povjerenju... Psihologija i psihijatrija proučavaju psihičke bolesti i poremećaje, somatska medicina pak bolesti tijela, ali nitko nema odgovor na pitanje: Gdje je zdravlje? Što je to zdravlje? Kako doći do zdravlja? Na duhovnoj se razini, pak, ne govori o bolestima, već o zdravlju, o putu do zdravlja.

Vjera je odlučujuća

Ozdravljenje na duhovnoj razini nije plod molitve, nego plod čovjekove vjere. Potrebno je gledati, „inkubirati“ u sebi da je duh svemoćan, a da po vjeri možemo nadići svaki hendikep i patnju. (I osobno mi je trebalo puno vremena da to shvatim.)
Potrebno se prisjetiti Isusovih riječi: „Vjera te tvoja spasila!“ i „Neka ti bude kako si vjerovao!“ Nažalost, ne vjerujemo u tu snagu u sebi. Ljudi često misle da su zaslužili hendikep, da doživotno trebaju biti 'obilježeni' i neostvareni, a time i nesretni.
Vjera je odlučujuća – ona je očekivanje da će biti dobro. Vjera je projekt koji se vidi ispred sebe. Čovjek je ono što u sebi gleda i za što se odlučuje. Kada ga nešto boli ili je depresivan, intenzivno razmišlja o bolesti i sažalijeva se. A potrebno je samo stvoriti odluku: Ma proći će to, odlučujem se za zdravlje, moj je duh jači... Početi gledati sebe sposobnog i zdravog. Tada će se postupno događati promjena iz bolesti u zdravlje, iz patnje u prihvaćanje i radost. Potrebno je koncentrirati se na svoje sposobnosti, na ono dobro i zdravo u sebi.
Naprosto, čovjek je ono u što vjeruje!

Bog želi sretnog čovjeka

Vjerovati znači prepoznati da ima netko tko je ljubav - Bog - koji ne može drugačije nego voljeti svoje stvorenje. Ne može se vjerovati samo nekome tko čovjeka ugrožava. Čovjek može vjerovati samo nekome tko čuva njegov život, pokraj kojega zna da ostaje zauvijek živ. Stoga je vjera najprije spoznaja da čovjeka netko voli. Svako nepovjerenje u nama ozdravit će u spoznaji da nas Bog bezuvjetno i beskrajno voli. Potrebno se otvarati toj istini.
Budući da je čovjek slobodno biće, sam mora donijeti tu odluku. Nažalost, uglavnom živimo na psihofizičkoj razini i prepuštamo se svijetu koji nas stalno usmjerava u beznađe. Nužno je izdizati se na duhovnu razinu.
Najprije trebamo vjerovati da Bog hoće i može dati ono što nam je potrebno. Bog želi da je čovjek sretan, ali ne ispunjava čovjekove želje, već svoja obećanja, kako kaže D. Bonhoeffer.

Trajno se odlučivati za dobro

Viktor E. Frankl, osnivač logoterapije, zaključuje da ako čovjek ima zašto živjeti, da onda može podnijeti svaki pakao. Ako je čovjek i sasvim hendikepiran, potrebno ga je poticati da živi ponosno i ostvaruje se u svojoj originalnosti, jer baš svatko ima neku svoju posebnost, samo ju je potrebno otkriti i razvijati.
Duh je prkosan i ne da se pobijediti. Ako sam bez jedne ruke, imam drugu kojom mogu stvarati; ako nemam obje ruke, imam noge; s njima mogu pisati i crtati...- u tom stavu je čovjekova veličina. Čovjek nije na ovom svijetu da tuguje, nego da se bori.
Vrlo često sam doživjela kako me osobne negativnosti 'paraliziraju' za dobro. A dr. Amen tvrdi da svaka negativna riječ razara čovjekov mozak. Dr. Beck kaže da je u svakoj stanici tijela duhovna dimenzija. Znači da kada čovjek kaže: „Ja mogu i bit će dobro“, tada svaka stanica dobije informaciju da će biti dobro. Kada duh to odluči, tada se to i događa. Kada bi ljudi koji su u kolicima počeli govoriti: „Ja mogu, ja hoću, ja vjerujem da mogu prohodati, da se mogu ostvariti ...“, doživjeli bi kako im, s vremenom, duh raste. Počeli bi pisati, slikati, humanitarno raditi za druge, možda i hodati...
Nužno je misliti, govoriti i činiti dobro jer pozitivno razmišljanje i djelovanje liječi mozak te cijelog čovjeka. Potrebno je odbaciti svaku negativnu pomisao o sebi!

Voljeti sebe

Jedan veliki izvor 'čovjekove hendikepiranosti', koji mu ne dopušta da bude sretan, jest vlastiti osjećaj bezvrijednosti i neprihvaćanja sebe. Gotovo je nemoguće naći čovjeka koji sebe voli. I meni je samoj zavoljeti sebe najvažnija životna bitka. Raduje me što sam na dobrom putu – događa se!
Ta ljubav nije jednaka egoizmu. Egoist sabire, jede i pije..., ima što hoće. Sebe voli onaj tko je spreman sve izgubiti, ali ne svoje dostojanstvo. Takav čovjek drugima neće ništa zlo učiniti, rado će praštati i moliti za oproštenje, radovati se drugima i poticati ih na uspjeh i originalnost.

Biti za drugoga

Na kraju, postavljam pitanje sebi i tebi, poštovani čitatelju: Što s ljudima koji su potpuno ovisni o psihosomatski zdravim osobama, npr. djeca i odrasli s mentalnom retardacijom? Kako sam već spomenula, tjelesno zdravi ljudi su 'duhovno hendikepirani' grijehom, zlom i svakodnevnim brigama; zato je njihov spas u suživotu s osobama s posebnim potrebama. Naš je najveći privilegij biti za one koji nisu samostalni i voljeti ih. Biti takvima na usluzi, prilika je za povratak na izvor vrednota.
Sve obitelji koje imaju nekog člana s posebnim potrebama, ma koliko god im bilo teško, svjedoče da je on 'dobri duh' njihova doma. Oni su iskreni i bezazleni, a po zdravoj(!) duhovnoj dimenziji neposredno spoznaju kakvi su ljudi koji ih okružuju. Oni su 'lakmus' našega života! Ljudi 'dječjeg srca' putokaz su društvu da ostane humano!
Razmišljajući o invaliditetu, opet zaključujem kako su samo ljudi koji misle, odlučuju se, govore i čine zlo, istinski invalidi. Čovjekova nemoć i ne htijenje da se odlučuje za dobro, čine ga hendikepiranim za cjelovito ostvarenje i radost života.
No, zadržimo se na osobama koje društvo naziva osobama s invaliditetom ili s posebnim potrebama. Pri susretu s invaliditetom, ljudi će najčešće postaviti pitanja poput: Tko je kriv? Kakav je to Bog koji dopušta da čovjek/dijete tako pati? Koji je stvarni smisao nekog hendikepa?...

Invalid je osoba sa specifičnim potrebama

Čovjek uglavnom svoju zbilju mjeri mjerilima svijeta u kojem živi. Osobe s invaliditetom u našem okruženju pomiču ta mjerila i pozivaju nas da se mijenjamo; u tome je smisao svakog hendikepa. Invaliditet nije neki nedostatak, nego čovjekovo stanje u kojem on živi na drugačiji način. Ako zamislimo da je u nekom gradu 90% ljudi s invaliditetom ili s mentalnom retardacijom, tada bi 'zdravi' bili posebni (ili kako grubo znamo reći, bolesni), a grad bi bio uređen prema potrebama većine. Promotrimo li stvari iz obrnute perspektive, uviđamo da hendikep nije ono što mi pod njime podrazumijevamo. Naglašavam, invalid nije netko tko je oštećen, nego netko tko ima drugačije životne potrebe. Osobe s invaliditetom su u 'našem svijetu' i teško im je zato što društvo nije prilagođeno njima, nego nama.
Žaljenje osoba s invaliditetom nema čvrsto uporište i potrebno se osloboditi predrasuda da je invaliditet kazna zbog nečega. Radi se zapravo o privilegiranim osobama jer ljudi koji se nemaju za što boriti ili nemaju (nikakvih) problema, ne razvijaju se, prolaze svijetom prazni. Imati invaliditet ili brinuti se za nekog hendikepiranog, samo znači biti čovjek koji ima posebnu zadaću. Život nije užitak, nego borba, izgradnja, razvoj i davanje. Bez muke se ništa veliko i životno važno ne može postići.

Čovjek je uvijek dar

Imati osobu s invaliditetom u obitelji, voljeti i uzdržavati takvu osobu, znači imati i razvijati sposobnosti koje drugi nemaju. Osobe s invaliditetom bolje od drugih zapažaju prolaznost života i shvaćaju ono bitno. Mnogi mi govore kako ih iskustvo rada i života s invalidima oplemenjuje. Kažu da se to ne može riječima izraziti, ali da je to ono nešto što njihov život čini smislenijim. Invalidi su kvasac boljeg društva! Opominju svakog od nas da je na zemlji važan samo čovjek - on je najvrjednije biće, a sve je drugo sporedno.
Svaki čovjek nam je dar. Djeca nisu naša, nisu naručena, kupljena... Roditelji su sretni „uživaoci“ djece, imaju čast da im je Stvoritelj dao dijete. I ako nam je taj Stvoritelj darovao osobu s invaliditetom, znači da ima osobito povjerenje u nas. Možda bismo lakše shvatili tu privilegiranost kada bismo drugačije promatrali smisao nama darovanog djeteta, osobe; kada bismo si postavili pitanja poput: Tko nam šalje ovo dijete? Kakav je njegov plan s tim djetetom i čitavom obitelji?
U mojoj hagioterapijskoj praksi roditelji se začude kada im objašnjavam koliko je važan njihov međusobni odnos za njihovo dijete. Poštivanje, praštanje, tople riječi i drugi vidljivi znakovi ljubavi između majke i oca važan su preduvjet za zdravlje i napredak njihova djeteta. Nažalost, roditelji djece s posebnim potrebama istinski se predaju, često vrlo zahtjevnoj, skrbi za dijete, a ne nastavljaju produbljivati supružnički odnos.

Duh je onaj koji oživljava

Duhovna dimenzija je čovjekova vrhunska dimenzija. Ona oživljava dušu i čitavo tijelo. Duhovna dimenzija u čovjeku 'izaziva' vjeru i potiče ga na borbu. Bitno je svakodnevno imati hrabrosti dizati se na razinu duha i u toj snazi pomagati sebi i drugima, možda za početak pozitivnim mislima i govorom. To je jedini put unutarnjeg, duhovnog zdravlja i neizmjernih mogućnosti koje hendikepirani i članovi njihovih obitelji mogu postići. To potvrđuju i istraživanja neuroznanstvenika koji tvrde kako svaka dobra riječ podiže duh i liječi mozak. Zakonitost duha je da je on uvijek sloboda (od prostora i vremena) i da je uvijek stvaralački. Tako duh može biti potpuno vitalan unatoč invaliditetu koji je zahvatio tijelo ili psihu. Također, čovjek po duhovnoj dimenziji intuitivno percipira stvarnost oko sebe, čak i bez potpunog posredovanja mozga, pa možemo zaključiti kako i mentalno retardirano dijete ili psihički teško bolesna osoba razumije je li prihvaćena i razumije da treba živjeti po prirodno-moralnim zakonitostima. Tome u prilog govore istraživanja emocionalne inteligencije koja utvrđuju da čovjek moralne vrednote spoznaje, i za njih se odlučuje, nesvjesno.

Neprihvaćanje je duhovna patnja

Duhovne patnje često su posljedica neprihvaćanja hendikepa, a izviru iz čovjekova ranjenog egzistencijalnog, temeljnog ili cjeloživotnog duhovnog područja. Egzistencijalna patnja potaknuta je nepoznavanjem odgovora na pitanja: Odakle čovjek dolazi?, Kamo ide nakon smrti?, Kako se isplati živjeti?, Koji je smisao života? Ovdje se treba prisjetiti kako je čovjek biće iz bitka i u bitku. Za bitak znamo da je on postojanje; da je jedan, dobar, istinit i lijep. Prema tome, čovjek nije nastao iz ništavila, nego iz ljubavi; život mu ima smisao ako živi povezan s kvalitetama bitka, odnosno transcendetalima, a nakon smrti čovjek ne nestaje, već njegov život samo mijenja oblik, prelazi na „višu razinu“, kao dijete nakon izlaska iz majčine utrobe.
Temeljna patnja, odnosno nepovjerenje, stječe se od trenutka začeća do treće ili četvrte godine života u situacijama u kojima dijete nije ljubljeno ni prihvaćeno. Ušavši najednom iz bitka, apsolutne ljubavi i ljepote, iz Stvoriteljeva srca u ograničeni, materijalni, grubi svijet prepun patnje, dijete je na tom početku najpotrebnije nježnosti, ljubavi, toplih riječi oca i majke i okoline da bi se „snašlo“ u svijetu u kojem postoji. Prvi uvjet čovjekova duhovnog zdravlja jest svijest o tome da je njegov pravi otac Stvoritelj, svemogući Bog koji ga nikada ne napušta.
Glavni hendikep zbog kojeg se čovjek može smatrati invalidom jest neko zlo koje ga je zahvatilo, ono što nazivamo grijehom i što ga odvaja od bitka. To je zlo nedostatak postojanja, odnosno bitka; ono uništava čovjeka. Čovjek je tada kao onesposobljen za komunikaciju i suradnju sa Stvoriteljem, osjeća se krivim i boji ga se; zapravo je čovjek u grijehu „glup“. Njegov „spas“, mogućnost da ponovno postane cjelovit, spojen s bitkom, u prijateljstvu sa Stvoriteljem, jest u tome da se vrati, prizna svoje pogreške i zablude i odluči se za vrednote. U tome će mu pomoći prisjećanje kako je njegov Stvoritelj samo dobar, kako ga očekuje i uživa u opraštanju, odnosno slika Sv. pisma o izgubljenom sinu i milosrdnom Ocu.
Cjeloživotne patnje nastaju ponajprije zbog narušenih međuljudskih odnosa. Naučiti voljeti čovjeka pored sebe događa se najprije kroz praštanje i traženje oproštenja. Staro je pravilo da ako želimo nekoga promijeniti, da ga najprije trebamo zavoljeti. A nužno i prihvatiti i zavoljeti samoga sebe jer čovjek ima samo sebe i samo u sebi može otkriti pravi smisao postojanja.
Mnoge bolesti nastaju zato što je čovjek izgubio svoje središte, odnosno prekinuo vezu sa svojim Stvoriteljem. Istraživači duhovne inteligencije (Zohar i Marshall) kažu da je i shizofrenija zapravo gubitak središta. Zato što je izgubljeno središte, sve sile i snage u čovjeku su raspršene na sve strane i ne funkcioniraju kao cjelina, ne surađuju. Ako shvatimo da je središte našeg bića onaj koji nas je stvorio, tada svakome, bio on osoba s invaliditetom ili ne, u postizanju psihofizičke ravnoteže i duhovnog zdravlja najbolje pomaže posredovanje Boga. Bog je temeljna čovjekova funkcija, kao što je majka temeljna funkcija djeteta - majka pripada djetetu, oni su isto biće.

Duhovna terapija

Bitno je usvojiti istinu o sebi: da je svakoga od nas htio svemogući i dobri Stvoritelj, da smo njemu važni, te se natapati njome, bilo da to činimo samostalno ili nam je posreduju roditelji, odgojitelji ili hagioasistenti – Ti si dragocjen, baš tebe Stvoritelj poznaje, tebe je posebno stvarao i tebi pripada sve što on ima. Dopusti sebi da te Stvoritelj voli, da te prihvaća i da te ljudi oko tebe vole. Duhovno zdravlje obnavlja se i posvješćivanjem kako je Bog bio prisutan u svakom trenutku tvog života i kako ima dobar plan s tobom. Ako je Stvoritelj svemogući Bog koji je ljubav i dobrota, kako onda njegov naum s nama ne bi bio dobar?!
Potom, prestanimo sebe žaliti. Umjesto da neprestano gledamo u ono što nam nedostaje, usredotočimo se na ono što imamo – na svoje sposobnosti, talente, ambicije i upotrijebimo ih! Podsjetimo se da je naš duh naša svemoćna snaga, a da su svaka stanica našeg tijela i svaki djelić psihe prožeti tim duhom. Ako povjerujemo u tu snagu u sebi, otvaraju nam se neslućene sposobnosti za razvoj i postižemo sreću života.
Vjera je odlučujuća za naš život. Neponovljiva povijesna osoba, Isus Krist, rekao je da je sve moguće onome koji vjeruje i suvereno to dokazivao svojim životom.
Vjera je duhovna sposobnost, a budući da se ona razbija o slabosti našeg tijela, postaje nevjerom, odnosno strah. Zato mnoge osobe s invaliditetom, ali i drugi, ne mogu napredovati u životu. Počnimo gledati iznad svojih ograničenosti i govoriti: Ja sam zdrav i moj duh je zdrav i dopustimo da ta vjera 'dozove' i naše tijelo u zdravlje. Promijenimo naše riječi, iz pesimističnih u dobre i ispunjene nadom. Formula: ja mogu, ja hoću, ja vjerujem u sebi nosi bit duhovnog zdravlja.
Ja mogu znači podsjećati se na onu dimenziju koja je u nama svemoguća – na duhovnu snagu i činjenicu da smo stvoreni na sliku svemogućeg Boga.
Ja hoću je nužna odluka kojom pokrećemo slobodnu volju za dobro.
Ja vjerujem je temeljna stvarnost onoga što čovjek jest, jer čovjek je ono u što vjeruje.
Ja vjerujem, bit će dobro – „zakvačimo“ se za tu istinu kako bismo postigli cjelovito zdravlje. Kada vjerujemo, surađujemo s neizmjernom perspektivom u kojoj nismo ono što jesmo, već ono što možemo biti.
Napokon, osobe s invaliditetom ne možemo tolerirati jer čovjeka se nikada ne može tolerirati. Čovjeka se može samo ljubiti, cijeniti i poštivati jer je svaki čovjek poseban i jedinstven. Ljudi su vrhunska bića i zato uživajmo jedni u drugima!

Iskustvo rada s djevojkom s posebnim potrebama u Centru za hagioterapiju u Splitu

Djevojka s posebnim potrebama dolazila je u Centar za hagioterapiju u Splitu pola godine, jednom tjedno po pola sata.
Na preporuku defektologinje, roditelji su potražili hagioterapijsku pomoć zbog njezinih strahova, čestih verbalnih ispada prema majci i izostanka komunikacije kada se nalazi u nepoznatoj sredini.
Od majke se saznalo da su pri porodu nastale komplikacije koje su uzrokovale trajne smetnje u psihomotoričkom razvoju djeteta. Uz silnu brigu i ljubav roditelja, uočljive i na prvi pogled, te drugu stručnu pomoć, djevojka je postigla maksimum u svom psihomotoričkom razvoju. Ipak, strah od nepoznatog i osjećaj neprihvaćenosti bili su trajno prisutni.
Djevojka je u prvih nekoliko hagioterapijskih susreta potpuno šutjela, iako joj se pristupilo otvoreno i spontano. Nakon trećeg susreta otac je zaključio kako nema smisla da dalje dolazi budući da ona ne želi razgovarati. Međutim, ona se kod kuće pobunila protiv takve odluke i izrazila želju da nastavi s programom. Malo-pomalo postajala je otvorenija, opuštala se i jasno izražavala sreću ili nezadovoljstvo.
S njom sam razgovarala kao sa sebi ravnom. Osim tekućih događaja u njezinu životu, postupno sam je pitala za smisao života. Ukazivala sam joj na njene sposobnosti i vrijednosti, a doticale smo i područje povjerenja te njene odnose s članovima obitelji, posebno s majkom s kojom je najviše povezana, a potom s kolegama s posla i drugim ljudima. Poticalo ju se na opraštanje onima koji su je povrijedili, ali se i od nje tražilo da prizna kada nije bila u redu prema drugima. Najprije je razmaženo odbijala poslušnost, ali je potpuno jasno znala da bi bilo dobro tako činiti. Također je bila poticana i na druge kreativne aktivnosti za koje se prije smatrala nesposobnom.
Majci se savjetovalo da joj govori riječi ohrabrenja, kako je ona dijete svemogućeg Boga. Na taj se način djevojku više okretalo njezinu Stvoritelju i rasterećivalo preangažiranu majku.
Za svakog susreta dobivala je male domaće zadatke koje je, iako uz prvotno odbijanje, izvršavala. Svakodnevno se odlučivala za svoje sposobnosti, a kad ju je bilo strah, govorila je sebi: „Bog je sa mnom i meni se ništa loše ne može dogoditi!“
Nakon gotovo četiri mjeseca spontano je izjavila kako se više ne boji velikih strojeva koji jako buče u pogonima radionice gdje radi te da, iako još ne voli klaunove i maškare, želi sudjelovati u dramskoj grupi.
Odnos s majkom se bitno promijenio, iako još uvijek ovisi o djevojčinu raspoloženju i vanjskim događajima. Budući da joj samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti rastu, agresivnost se smanjuje. Poučena je kako se uvijek iznova odlučivati za dobro u sebi i drugima pa sada otvorenije komunicira s manje poznatim osobama.
Ona je uistinu topla i mudra djevojka te je radost i nadahnuće družiti se s njom.

CHT-Split za hagio.hrČlanovi uduge „Centra za hagioterapiju – Split“ (CHTS) za časopis hagio.hr

Svatko od nas treba biti hagioasistent

Hits:755

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 13)  Istinita je anegdota o djedu koji je gotovo dvadeset dana bio priključen na aparate. Za njegov se život borilo desetak vrhunskih liječnika...

Više

Tko je to hagioasistent

Hits:766

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 12)  Htjela bih s vama podijeliti iskustvo svog hagioterapijskog zvanja te potaknuti na odaziv one koji žele postati hagioasistenti, a posebno...

Više

Za žene (i muškarce koji ih vole)

Hits:757

Piše: Ana Perišić, hagioasistentica, CHT Split, (Hagiohr br. 19) Već neko vrijeme u ruke mi dolaze knjige o poslanju žene, o njezinu dostojanstvu, ali i o njezinoj patnji kad ne živi...

Više

Sportska vjera

Hits:600

Piše: Damir Petrić, trener plivanja, CHT Split (Hagiohr br. 19)  Vjera u sportu zauzima primarnu ulogu u životu sportaša i trenera, jednako kao i u životu svakog čovjeka. Bez vjere...

Više

Za prave sportaše

Hits:633

Piše: Damir Petrić, trener, CHT Split (Hagiohr br. 18)  Sportaš se često tijekom karijere nađe u sukobu – s upravama klubova, trenerima, suigračima, publikom, medijima...Svi od sportaša nešto očekuju –...

Više

Spoj socijalnog rada i hagioterapije

Hits:653

Piše: Valentina Koljanin, dipl. soc. radnik, CHT Split (Hagiohr br. 13)   U nevjerojatnoj želji i čežnji za duhovnim i psihološkim smjernicama, „igrom slučaja“ naletjela sam na hagioterapiju.Znajući da trebam započeti...

Više

Tko to nije osoba s invaliditetom

Hits:1214

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 5 i 6)  Čovjek je ono što u sebi gleda i za što se odlučuje. Kada ga nešto boli ili je depresivan...

Više

Mudrost kao izlaz iz patnje

Hits:694

Piše: Ana Perišić, hagioasistentica, CHT Split (Hagiohr br. 20)  Oduvijek je bilo teško dati odgovor na pitanje koji je smisao ljudske patnje. Ipak, put do tog odgovora vodi preko njena...

Više

Preduvjet za zdrave međuljudske odnose

Hits:1069

Piše: Ana Perišić, hagioasistentica, CHT Split, (Hagiohr br. 18)  Nakon gotovo dvadeset godina radnog staža provedenog s djecom, mladima, njihovim roditeljima i kolegama prosvjetnim djelatnicima, teolozima, psiholozima i socijalnim radnicima...

Više

Izaći iz depresije

Hits:1878

Piše: Ana Perišić, hagioasistentica CHT Split (Hagiohr br. 17)  Današnji čovjek višestruko pati, a jedan je od razloga depresija. Ona je druga najprisutnija bolest čovječanstva, a poprima oblik epidemije zbog...

Više

Ljubav – putokaz u nadvladavanju negat…

Hits:1376

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split  (Hagiohr br. 16)  Neuroznanstvenici već nam potpuno jasno (bolje rečeno napokon) tvrde da samo pozitivne misli, govor i djela ozdravljaju, ne samo ljudski duhovni...

Više

Kad navale negativne misli, riječi i o…

Hits:1081

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 15)  „Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima“ rekao je Jean-Jacques Rousseau.Što se to s čovjekom događa da olako pristaje...

Više

Radost i cjelovitost nasuprot razočare…

Hits:805

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 14)  Često čujemo kako je nužno imati životnu viziju, slijediti je unatoč preprekama i uvijek iznova nadvladavati neugodne situacije. Ipak, nerijetko je...

Više

Samopoštovanje – poštivanje svoje osob…

Hits:1225

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 14)  Samopoštovanje se gradi na samopouzdanju - povjerenju u vlastite snage i osjećaju vlastite vrijednosti. To nije samo područje psihe nego i...

Više

Uvredljivost

Hits:1137

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 13)  Uvredljivost je vanjski impuls ili stanje izazvano nemarom, slabošću i nemoći druge osobe, a kojeg onaj koji je uvrijeđen usvaja kao...

Više

Simptomatske duhovne boli

Hits:1115

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 9,10,11)  Simptomatske bolesti mogu imati dvostruki smjer. Prvo, ukoliko fizičke bolesti i hendikepi ili psihičke boli uznapreduju, mogu kod čovjeka izazvati duhovnu...

Više

Izlaz iz straha

Hits:2182

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 8)  Vjerovati u dobro je terapija protiv straha. Ali kako doseći tu vjeru, pitanje je koje se nameće samo od sebe.Strah ima...

Više

Opet strah

Hits:1198

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br.7)  Ah, taj strah! Malo o njemu govorimo u svakodnevnom životu, a sveprisutan je. Istina, bolje je ne govoriti o negativnostima, ali kad čovjek...

Više

Lijepo je što postojiš

Hits:1036

Piše: Damir Petrić, CHT Split (Hagiohr br. 18)  Prije dvije godine čuo sam od profesora T. Ivančića za izraz Lijepo je što postojiš. U početku bilo mi je to jako...

Više

Svekrva mi je sve bolja

Hits:919

(Hagiohr br. 16) Autentičnost priče jamči uredništvo.  Živjela sam život kakav vodi valjda svaka prosječna žena. Kućanica, majka dvoje prekrasne djece, liječnica, sretno udana, dobar muž... ali nešto mi je...

Više

Sve se riješilo i bez mene

Hits:784

Piše: Lidija Kuzmanić, hagioasistentica CHT Split, (Hagiohr br. 15)  Čovjeku se u jednom trenutku života dogodi da prestane biti dijete i preuzme odgovornost za one koji su uvijek brinuli o...

Više

Scena na parkiralištu

Hits:943

Iskustvo jedne hagiopacijentice /hagioterapija u tijeku/ (Hagiohr br. 14)  Bilo je kasno poslijepodne. Odmah nakon posla krenula sam u Split na dogovoreni termin za hagioterapiju. U gradu je bila gužva...

Više

Korak antropološke medicine prema mlad…

Hits:739

Piše: Nataša Tucak, prof. defektologije (Hagiohr br. 20)  Prema tribini "Hagioterapijski pristup u radu i suživotu s djecom i mladima", voditeljice Ane Perišić, održanoj u gradskoj knjižnici u Šibeniku početkom...

Više

Tribina i u Vodicama

Hits:2684

Pripremili: Nataša Tucak i Robert Šimić  (Hagiohr br. 20)  Tribina s temom: „Ljubav – poslanje žene“ održana je prije Božića u Vodicama. Organizatori tribine bili su župa Vodice, studijska zajednica...

Više

Hagioterapija u radu s mladima

Hits:1047

(Izvještaj s tribine „Hagioterapijski pristup u radu s djecom“)  Piše: Melita Muškardin  (Hagio.hr br. 19)  U Malom Lošinju, krajem rujna ove godine, u prostorijama Osnovne škole Maria Martinolića, održana je...

Više

Uvod u antropološku medicinu u Prozor-…

Hits:857

Piše: dr. Mara Anđelić, izvještaj s tribine, nastup CHT Split (Hagiohr br. 19)  Krajem listopada ove godine u Prozor-Rami, u BiH, održana je tribina pod temom “Uvod u antropološku medicinu”...

Više

Antropološka medicina na konferenciji …

Hits:978

Piše: Renata Jurčević, predsjednica Udruge socijalnih radnika SDŽ-a (Hagiohr br. 19)  U razdoblju od 10. do 12. listopada, u organizaciji Hrvatske udruge socijalnih radnika, a pod pokroviteljstvom Ministarstva socijalne politike...

Više

Hagioterapijski pristup u radu s djeco…

Hits:705

Pripremila: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 12) Ovaj naslov bio je i tema tribine za prosvjetne djelatnike, medicinsko osoblje te djelatnike iz sustava socijalne skrbi, koju je održao prof...

Više

Djelujemo po principima duha

Hits:724

Piše: Rajka Šore (Hagiohr br. 12)  Još prije otprilike godinu dana Udrugu Moje dijete iz Solina posjetila je Ana Perišić, voditeljica Hagioterapijskog centra Split, i održala predavanje na temu Hagioterapijski...

Više

Privilegija je raditi s djecom

Hits:702

Piše: Damir Petrić, CHT Split (Hagiohr br.16)   Velika je privilegija raditi s čovjekom, a pogotovo s mladima. Rad s njima duhovno ispunja jer oni od nas traže da im vjerujemo...

Više

Sport iz duše

Hits:912

Piše: Damir Petrić, trener plivanja, CHT Split (Hagiohr br. 15)   Bavljenje sportom se dobro može vezati za načela hagioterapije. Sport bi trebao biti dobra i plodna baza koja bi se...

Više