Menu

Umro je prof. dr. Tomislav Ivančić, utemeljitelj hagioterapije i jedan od najomiljenijih hrvatskih svećenika

U 79. godini života i 51. godini svećeništva, u petak, 17. veljače 2017. godine preminuo je mons. dr. Tomislav Ivančić, utemeljitelj hagioterapije i jedan od najomiljenijih hrvatskih svećenika

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u ponedjeljak 20. veljače 2017. godine u crkvi Krista Kralja na zagrebačkom Mirogoju misu zadušnicu za preminulog mons. dr. sc. Tomislava Ivančića.

U koncelebraciji s kardinalom Bozanićem su bili: banjalučki biskup mons. Franjo Komarica, požeški biskup mons. Antun Škvorčević, krčki biskup u miru mons. Valter Župan, vojni ordinarij u miru mons. Juraj Jezerinac, biskup sisački mons. Vlado Košić, biskup bjelovarsko-križevački mons. Vjekoslav Huzjak, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj mons. Jure Bogdan, pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, v. d. dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu prof. dr. sc. Tonči Matulić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić; kanonici Prvostolnog kaptola zagrebačkog, prebendari Zbora prebendara Prvostolne crkve te mnogobrojni svećenici.

Na početku svoje homilije kardinal Bozanić je govoreći o zbilji smrti rekao kako ona na ovozemni tijek pokojnikova života stavlja zasun, oduzimajući mu riječ, ali vjera prodire iza te zavjese obasjavajući ga novim svjetlom. Vjera, naime, daje riječ nama da svoga dosadašnjeg suputnika vidimo i vrednujemo drugačije i cjelovitije.

„S vjerom se sada okrećemo Uskrslome, kojemu je pokojni svećenik Tomislav posvetio sav svoj život. Iako je patnja posljednjih mjeseci i dana, zbog uznapredovale bolesti, bila stvarnost u kojoj je naš subrat ispijao posljednje kapi života, njegova je misao bila usmjerena na susret sa živim Bogom, koji ga je, vjerujemo, već primio u svoj zagrljaj“, rekao je kardinal Bozanić.

Podsjetivši na Isusove riječi iz evanđelja, želim da budu sa mnom, Kardinal je istaknuo da one daju odgovor na pitanja o smrti zbog kojih s pravom ne strahujemo i ne tugujemo kao oni koji nemaju nade. Isus nam i po ovoj smrti poručuje da sprema nešto lijepo i veliko za nas – želi da svi budemo s njime.

„Taj ‘hoću’ kojim se Isus neposredno prije smrti obraća Ocu, istodobno je i molitva i zahtjev. U snagu te tajne uključen je život svakog kršćanina, a posebno život onih koji su poput apostola pozvani da svojim poslanjem slijede Isusa. Biti s Isusom i gledati njegovu slavu, to je svrha svakog kršćanskog života, a posebno svećeničkog. To je život u koji je već ušao naš pokojni subrat svećenik Tomislav. To je nada koja ispunja sve nas ovdje sabrane. Ovo sprovodno bogoslužje spomen je muke, smrti i uskrsnuća Kristova i nada našeg uskrsnuća. Za tu je nadu pokojni mons. Ivančić živio, u toj je nadi trpio, s tom se nadom otisnuo na drugu obalu života da u vječnosti živi s Bogom.“

U nastavku homilije, kardinal Bozanić je podsjetio okupljene na neke od mnogobrojnih doprinosa koje je Crkvi i društvu svojim životom dao preminuli mons. Ivančić. Rođen je 30. studenoga 1938. godine u Davoru, gdje je počeo osnovnoškolsko obrazovanje koje je završio u Zagrebu. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju također je završio u Zagrebu. Godine 1960. započeo je filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a nastavio na Papinskom sveučilištu „Gregoriana“ u Rimu, gdje je nakon magisterija postigao doktorat iz teologije 1971. godine, obranivši disertaciju pod naslovom „Nereligiozno kršćanstvo prema Dietrichu Bonhoefferu“. U Rimu je zaređen za svećenika 1966. godine.

Po povratku u Zagreb, godine 1971. započeo je s poučavanjem na Katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta, počevši od asistenta da bi dospio do trajnog zvanja redovitog profesora i na kraju bio imenovan profesorom emeritusom Zagrebačkog sveučilišta. Vršio je službu dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu, a bio je izabran i za rektora Sveučilišta u Zagrebu. Kao kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog vršio je u više mandata i službu arhiđakona. Bio je član raznih vijeća Zagrebačke nadbiskupije, BKJ, Hrvatske biskupske konferencije i Međunarodne teološke komisije u Rimu.

U Oporuci mons. Ivančić 18. listopada 2014. godine, naveo je kardinal Bozanić, piše: „Svemogućem Bogu se svidjelo stvoriti me i odrediti mi različite zadaće u Crkvi, Hrvatskoj i svijetu… Od malenih nogu sam ljubio svećenički poziv i težio da ne živim ja, nego Krist u meni. Sretan sam i zahvalan Bogu što sam mogao ostati vjeran temeljnoj zadaći života. Zato mi je smrt samo dobitak“.
Mons. Ivančić vršio je razne službe i pokrenuo mnoge inicijative. Sve je to činio kao Kristov svećenik, svjestan da Kristovim evanđeljem može najbolje pomoći čovjeku današnjice u tolikim njegovim potrebama. Kristu je vodio ljude, mlade i starije, počevši kao studentski kapelan u Samostanskoj crkvi sv. Vinka u Frankopanskoj ulici, do zajednice „Molitva i Riječ“ (MiR) i Centra za duhovnu pomoć.

Mons. Ivančić se spremno, od samog početka, uključio i u pripremu Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Posebno je zauzeto radio, u razdoblju od 2012. do 2015. godine, na izradi Radnog dokumenta Sinode. Aktivno je sudjelovao na svim radnim sastancima, a bilo ih je 21, za pripremu tog Dokumenta. Dao je značajan doprinos onom dijelu koji govori o novoj evangelizaciji. Posebnim je pak pismom očitovao svoju žalost što zbog zdravstvenih razloga nije mogao, kao član Sinode, sudjelovati na otvaranju i prvom sinodskom zasjedanju u prosincu prošle godine.
„U ime Zagrebačke nadbiskupije i u osobno ime zahvaljujem Bogu za dar svećenika Tomislava Ivančića. Kao zagrebački nadbiskup ovih sam dana primio brojne izraze sućuti s raznih strana, svima zahvaljujem. Zahvaljujem Bogu za dar mons. Ivančića i za službe koje je vršio u Crkvi te za svjedočanstvo kršćanskog života što nam ga je ostavio. Njegovo srce bilo je osjetljivo za čovjeka. Suosjećao je s onima koji su ranjeni grijehom gubili smisao i za Boga i za bližnje. Pozivao je i poticao na pomirenje s Bogom, naglašavajući važnost Božjeg milosrđa koje nema granica.

Dr. Ivančić je profesorskim, stručnim i prevodilačkim radom ostavio snažan trag na teološko-znanstvenom području u Hrvatskoj i šire. Unatoč ovozemaljskim uspjesima, odlikovanjima, nagradama i priznanjima, sačuvao je svećeničku jednostavnost. Silno je ljubio svoju domovinu Hrvatsku, a umro je u vjeri da uz zemaljsku imamo i nebesku – vječnu domovinu. Neka Gospodin, poznavatelj srdaca, nagradi sve dobro i plemenito u životu dragog nam Pokojnika i neka ga primi u radost svoga nebeskog Doma. Molimo da se i na njemu obistine riječi Danijelova proroštva: ‘Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti kao zvijezde navijeke, u svu vječnost’ (Dan, 12,3).

Dok izražavam kršćansku sućut bratu i sestri mons. Tomislava Ivančića, te njegovoj rodbini, posebno njegovom bratiću mons. Antunu Škvorčeviću, biskupu požeškom, kao i svim prijateljima i suradnicima dragog Pokojnika, molim Boga da bude milosrdan s našim bratom Tomislavom te mu podari oproštenje grijeha i zajedništvo blaženih. A njegovu dušu preporučujemo zagovoru Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca, na čijem se primjeru mons. Ivančić nadahnjivao u svećeničkom služenju i čijom se hrabrošću zauzimao u navještaju Evanđelja“.

U ime Zajednice Molitva i Riječ oproštajnu riječ izrekao je Ivica Lulić: “Zahvalni smo za dar Vašeg života i svećeništva. Sve ste dali za nas: svoje vrijeme, talente, zvanje. Kuća u kojoj ste živjeli bila je naša kuća. Tolika bdijenja, vaši postovi, razgovori, molitve, vjeronauci. Davali ste velikodušno, pomagali dok smo ulazili u život. U nama su zapamćeni toliki razgovori do duboko u noć, pripremali ste nas za životne odluke kao što su naši brakovi, zvanja. Radovali ste našim uspjesima, poticali da možemo postati ono što nosimo u svojim čežnjama. Uz vas svatko od nas je postajao važan i vrijedan. Sve što ste primili od Isusa, čitavo blago Crkve, polog vjere, sveti red znali ste reći: sve je to za vas”.
“Učili ste nas, i od Vas smo učili da ne branimo ono grešno u sebi, nego da se odlučujemo za dobro. Zahvalni smo Vam da ste kao nitko u Crkvi našega vremena oblikovali nas laike, i preporađali snagom odozgo”, naglasio je, te podsjetio kako se mons. Ivančić nije bojao niti jednoga kruga ljudi. “Dolazio je liječnicima, profesorima, poslovnim ljudima, studentima, bračnim parovima, prognanima i ranjenima, braniteljima.” Na kraju je dodao „najbolji način da Vam se zahvalio je to, da iz istog izvora pijemo, tj. primamo ljubav i nosimo je čovjeku, ljudima, svojoj braći”.

Oproštajnu riječ u ime KBF-a Sveučilišta u Zagrebu, njegovih studenata i djelatnika uputio je v.d. dekana prof. dr. sc. Tonči Matulić. “Prof. Ivančić bio je dijete svojih roditelja, bio je Božje dijete, ali je bio i dijete KBF-a na kojem je svojim radom i djelovanjem stasao u znanstvenog i nastavnog velikana”, rekao je Matulić, te podsjetio kako je Ivančić na toj visokoj znanstvenoj ustanovi započeo teološki studij. “Na KBF-u je 1975. habilitirao. Umirovljen je 1. listopada 2009. Na KBF-u je djelovao ukupno 38 godina kao zaposlenik, a 46 godina ukupno od kojih je33 godine bio pročelnik Katedre fundamentalne teologije. Nakon što mu je Senat Sveučilišta na prijedlog KBF-a podijelio 2010. počasno zvanje, prof. emeritus, nastavio je djelovati na Katedri i poslijediplomskom studiju KBF-a. Također je obnašao službu dekana KBF-a, a 2001. je prihvatio kandidaturu za rektora Sveučilišta u Zagrebu, i bio je zakonito izabran, ali je podnio neočekivano ostavku prije preuzimanja službe zbog neviđene i nečuvene hajke protiv njega i njegova izbora od strane mentalnih eksponenata propalog komunističkog režima u akademskoj zajednici”, rekao je Matulić.

“Svojim predanim nastavnim radom zadužio je generacije i generacije studenata KBF-a. Svojim znanstveno-teološkim radom obogatio je hrvatsku i europsku teologiju, a na poseban način svojim originalnim doprinosom nastanku i razvoju hagioterapije, kao teološke discipline i terapijske duhovne metode u čemu je bio međunarodno poznat i priznat”, rekao je Matulić, te podsjetio kako je prof. Ivančić bio član Međunarodne teološke komisije u dva uzastopna mandata, kao i član Vijeća HBK za nauk vjere kao i drugih crkvenih tijela.“Trebat će mnogo vremena i marljivih glava da se objektivno vrednuju i na vidjelo iznesu svestrani nastavni, znanstveni i stručni, pastoralni doprinosi dragog nam prof. Ivančića”, rekao je Matulić.

U ime Prvostolnog kaptola zagrebačkog od preminulog mons. Ivančića se oprostio rektor zagrebačke katedrale Josip Kuhtić. Podsjetio je, kako je pokojnik postao kanonik 1983. godine u dobi od 45 godina. „Službu u katedrali obavljao je vjerno i radosno usprkos brojnim obvezama na KBF-u, putovanjima radi sudjelovanja i održavanja znanstvenih predavanja na kongresima i simpozijima.
Svaka njegova misa u katedrali, pa i običnim danom bila je praćena posebnom njegovom uvodnom riječi kojima je vjernike želio potaknuti da uđu u misu, a iz nje izađu promijenjeni. Propovijed mu je uvijek bila prilika za evangelizaciju. Mnogi sati provedeni u ispovjedaonici tijekom došašća i korizme, koristio je kao priliku da ljudima približi bezuvjetnu Božju ljubav koja prašta i poziva nas na život u svjetlu prisutnog, živog i milosrdnog Boga”.

Sprovodne obrede za preminulog prof. Ivančića predvodio je biskup požeski mons. Antun Škvorčević koji je na kraju u ime rodbine izrekao zahvalu okupljenome mnoštvu za svjedočenje blizine prema pokojniku. Naglasio je, kako ta blizina sada postaje drugačija nego li je bila ovdje dok je djelatno bio među nama. „Ta blizina je sada duhovno kvalitetnija, povezana u molitvi. Ostaje zajedništvo koje se ostvaruje po vjeri u našim srcima, po našoj molitvi”.

Izvor: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

Ana Perišić: Hagioterapija otkriva čovjekov smisao i izvor postojanja

U Verbumovoj Knjižari sv. Frane u Splitu 25. listopada u sklopu programa "Susret s autorom" gostovala je Ana Perišić, hagioasistentica i voditeljica Centra za hagioterapiju u Splitu. Autorica knjige "Hagioterapijski pristup u radu i suživotu s djecom i mladima" i više radova s ovoga područja na "Susretu s autorom" govorila je o vlastitom životnom putu, školovanju na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji u Zagrebu nakon čega je uslijedio prosvjetni rad tijekom pet godina.

Prisjećajući se studentskih dana u Zagrebu, rekla je kako je po dolasku u Zagreb došla u kontakt s hagioterapijom tj. seminarima za studente prof. Tomislava Ivančića, osnivača zajednice "Molitva i Riječ" (MiR) te utemeljitelja hagioterapijske metode koja se iz Hrvatske proširila u 10 zemalja u kojima djeluje kroz formalne centre i institucije civilnoga društva, a u još petnaestak zemalja program se provodi na različite načine. U tom pristupu stvarnosti i čovjeku pronašla je odgovor na vlastita pitanja i traženja vezano uz bazičnu nesigurnost koja se razvila zbog zdravstvenih tegoba u dišnom sustavu zbog kojih je bila onemogućena u mnogo toga što je djeci njene dobi bilo dostupno. Zahvaljujući toj vrsti izolacije zavoljela je pisanu riječ i knjige koje su bile njen odlazak u različite svjetove te joj postaje najbolji prijatelji u tim okolnostima, kako je istaknula Perišić.

Sklona pisanoj riječi danas osobito izdvaja knjigu "Susret sa živim Bogom" Tomislava Ivančića, kao i njegov križni put koji pokazuje kako muke mogu uroditi plodom, ali i djela pape Benedikta XVI. kao vrsnog teologa i učitelja. Voli pročitati i dobar krimić, ali i beletristiku, ali danas više bira dobro štivo.

Sredinom 1999. godine napustila je prosvjetni rad u Zagrebu i preuzela ulogu koordinatorice programa Zajednice MiR u Velletriju u Italiji, a po povratku iz inozemstva i nakon završetka Instituta za teološku kulturu laika 2004. pri KBF-u preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Odlazak u inozemstvo bio je na svoj način izazovan, a preuzimanje ove odgovorne funkcije u nadbiskupijskom Caritasu u Zagrebu bio je odgovor na njenu želju da dâ veći doprinos društvu. Nije ni slutila da će ta nutarnja želja biti tako brzo uslišana kad joj je ponuđeno mjesto ravnateljice koje je prihvatila želeći se staviti potrebitima na raspolaganje i rastu institucije kakav je Caritas. 

Nakon odrađenog mandata odlučila je vratiti se iz Zagreba u Dalmaciju i posvetiti se onome za što uviđa da postoje velike potrebe, a za što se tijekom godina edukacije za hagioasistenticu na svoj način i pripremala. U Splitu je postala stručna voditeljica Centra za hagioterapiju koji do današnjega dana uspješno djeluje pružajući pomoć svima onima koji ne nalaze ili su izgubili smisao. Usmjerena na osvještavanje jedinstvenosti, vrijednosti i neponovljivosti svakoga čovjeka, njegova smisla kao i otkrivanja talenata koji će omogućiti čovjekovo samoostvarenje, hagioterapija je usmjerena na čovjeku dimenziju smisla. 

Bit hagioterapije je istraživanje čovjekove antropološke dimenzije i njezinoga zdravlja. Usmjerena je prema svim ljudima neovisno o svjetonazoru i religijskom usmjerenju, jer pitanje smisla i općih vrijednosti zahvaća sve ljude. Centar u Splitu smješten na Mihovilovoj Širini (br. 1) provodi programe individualne i grupne terapije, savjetovanja i pomoći ljudima koji su u različitim potrebama polazeći od narušenog osjećaja bazične sigurnosti, preko trauma, PTSP-a, ovisnosti, depresije, poremećaj prehrane, obiteljskih i bračnih problemi itd. Osvještavajući svakoga pojedinca u onome što jest omogućuje mu da nadiđe probleme proizišle iz interpersonalnih odnosa posvješćujući smisao koji ne ovisi o drugim ljudima i stvarima. Mi pružamo konopčiće za koje se ljudi hvataju i pomažemo im da sami iziđu iz tame u koju su zalutali, rekla je Perišić. 

Uloga hagioasistenta je i itekako zahtjevna jer traži autentičnost. Kao i u svemu ostalome autentičnost i proživljeno iskustvo je ono što nas približava drugima, istaknula je te dodala kako je to veliki zadatak jer traži svakodnevni rast i rad hagioasistenta na sebi – moraš imati da bi mogao dati. Iskustva rada u prosvjetiteljstvu, institucijama socijalne skrbi, organizacijama civilnoga društva, premda naizgled različiti, itekako su nadopunila mozaik znanja i vještina koji je zaokružen studijem hagioterapije i pridonijeli su radu s korisnicima i ljudima u potrebi Ane Perišić. 

U okviru Centra za hagioterapiju, koji koordinira centre u Dalmaciji, Istri te Bosni i Hercegovini, prođe nekoliko tisuća korisnika kroz različite programe i edukacije, a edukaciju provode i na terenu tj. u organizacijama i institucijama koje traže njihovu pomoć. Osim hagioterapije koju centar provodi, organiziraju i različite okrugle stolove i radionice u cilju pomoći.

Upitana kako gleda na izazove suvremenoga svijeta u kojemu je sve prisutnija duhovna i duševna glad, ali i porast otuđenja i depresivnih stanja i bolesti, Perišić je istaknula kako je to nažalost logičan slijed razvoja svijeta u kojem je puno toga podređeno tehnološkom napretku i razvoju, koji je potreban, ali koji je podređujući sve jednome cilju, doveo do zaborava i(ili) isključenja čovjeka. Upravo stoga hagioterapija može ponuditi odgovor mnogim ljudima, jer premda se ne bavi liječenjem tjelesnih i psihičkih simptoma boli, otkriva čovjekov smisao i izvor postojanja, njegovu neponovljivu osobnost, posreduje mu zakonitosti dobra, istine, ljubavi, pravednosti, slobode, kreativnosti i drugih vrednota i potiče ga na odluku da misli, djeluje i očekuje dobro te da nadilazi narušene međuljudske odnose, među ostalim i kroz praštanje i pokajanje. 

Publika koja je s velikim zanimanjem pratila Anu Perišić na "Susretu s autorom", kojim je moderirala Jelena Hrgović, iskoristila je prigodu za pitanja i bolje informiranje o toj temi, ali i mogućnostima sudjelovanja na programu, na što je Perišić pozvala sve da informacije prate i na mrežnim stranicama centra www.hagioterapija-split.hr 

 

Izvor: Slobodna Dalmacija

 

Split: Okrugli stol Povjerenje - temelj obiteljske sigurnosti

Centar za hagioterapiju Split, Centar za socijalnu skrb Omiš, uz podršku Ministarstva socijalne politike i mladih, Splitsko-dalmatinske županije i Bračnog i obiteljskog savjetovališta splitsko-makarske nadbiskupije, povodom Međunarodnog dana obitelji priredili su okrugli stol na temu: Povjerenje - temelj obiteljske sigurnosti koji se održao 13. svibnja u BiOS u Splitu, koje vodi Anita Strujić, dr. med.

Sudjelovali su prof. Maja Lipanović, psihologinja, CZSS Split, podružnica Obiteljski centar, prof. Miljeniko Grabar, ravnatelj Doma za djecu Maestral,prof. Slavko Jerončić, ravnatelj Caritasa SMN, mr. sc. dr. Zdenka Rakuljić, stručnjaci koji se upravo u praksi bave ovom problematikom. Važnost teme privukla je posjetitelje, a moderator okruglim stolom bila je Renata Jurčević, ravnateljica CZSS u Omišu. U raspravi je sudjelovala i prof. Ana Perišić, voditeljica Centra za hagioterapiju Split, kazavši da je cilj ove rasprave povezati i razmijeniti iskustva svih onih koji rade s obiteljima u različitim institucijama radi razmjene informacija, pouka i poruka, čuti kako razmišljaju o toj temi i drugi.

Moglo se čuti u izlaganjima da izvor problema leži u današnjoj najčešće disfunkcionalnoj obitelji, gdje djeca ne dobivaju roditeljsko povjerenje koje je temelj obiteljske sigurnost. Istaknuli su da je prvi period života najvažniji za razvoj djeteta, posebno dojenje, te da su djeca danas puno ugrožena emocionalno i duhovno, a naizgled se čini kako žive u dobroj obitelji, i socijalno- ekonomskoj sigurnosti. A da bi se steklo povjerenje djece, treba i roditelj ili odgajatelj biti iskren i dosljedan, ali nažalost danas je malo takvih roditelja i odgajatelja. Unatoč svim poteškoćama s kojima se susreću, djeci treba dati nadu, a povjerenje je, vjera u dobro.

Psihologinja Lipanović govorila je o tome kako su žene više zahtjevne u braku i više nezadovoljne. Prije sklapanja braka, ne promišlja se: -Što od braka hoću? Gubi se povjerenje ako jedan partner ne ispuni očekivanja i potrebe drugoga. A mogu li se uvijek ispuniti sve želje i očekivanja? Potreban je razgovor i dogovor. Tada se problem rješava ne dijalogom, uvredama i takva ponašanja imaju zlostavljajući učinak kod djece, koja tada gube sigurnost. Istaknula je važnost dojenja jer dijete temeljno povjerenje dobiva preko dodira. Za pedesetak godina će čovječanstvo shvatiti što se je dekomodiralo. Rastave završavaju s neuspjehom i posljedice su teške. Odvojenost od majke u ranoj fazi života doprinosi nesigurnosti djeteta.

Sa stajališta antropologa govorila je liječnica Zdenka Rakulić, istaknula je svoja iskustva i važnost življenja zdravog braka jer obitelji temelj za uspjeh, zaključivši da je danas 70% psihički bolesti na duhovnoj razini. Obitelji se raspadaju upravo zbog nepovjerenja.

Ravnatelj Caritasa Slavko Jerončić govorio je o iskustvu rada s obiteljima u Caritasu gdje se ostvaruju kontakti, istaknuvši da potreba za sigurnošću je u ljudskoj naravi i da bez povjerenja nema suživota u zajednici. Na obitelj se temelji i povjerenje šire društvene zajednice a Sveta Obitelj je primjer sigurnosti, brige i povjerenja.

Prof Miljenko Grabar, s dvadesetogodišnjim iskustvom odgajatelja, približio je probleme iz žive prakse, rad u popravnoj Ustanovi i u Domu za djecu, istaknuo da je velika odgovornost spašavati dječje sudbine i nije lako voditi tu Veliku obitelj, to su djeca bez odgovarajuće obiteljske skrbi, oni su emocionalno slabi, a oni mladići koji imaju poremećaj ponašanju, nisu delikventi kako ih najčešće nazivaju, oni imaju roditelje a bolje bi bilo da ih nemaju. „Imao sam iskustva rada i s mladićima koji su imali i preko dvjesto kaznenih djela; oni ne znaju da vrijede, oni su topla bića i pate za obiteljskim zajedništvom, čeznu za ljubavlju, sve počinje u obitelji i s roditeljima. To sam se uvjerio kroz praksu, kad me oni mole da im nazovem, brata, baku…“ Istaknuo je da Grad Split brine o socijalno osjetljivoj kategoriji pa čak da u tome i prednjači. Kad su u pitanju djeca svi nam izlaze u susret, zaboravljaju se političke opcije. I na kraju je zaključio koliko su važna ta prva razdoblja života djeteta, te da ostavljenoj, oduzetoj ili napuštenoj djeci treba pružiti veliku ljubav i dati im nadu. A da bi se steklo njihovo povjerenje treba biti iskren i dosljedan. Ali nažalost, danas je, malo takvih roditelja i odgajatelja.

D. Zeljko Selak

Izvor: http://hrsvijet.net/index.php/drustvo/39-obitelj/37467-split-okrugli-stol

Prof. Ana Perišić u Zadru održala predavanje o vrijednosti hagioterapije

Predavanje "Hagioterapija - put otkrivanja dostojanstva ljudske osobe' u dvorani Samostana sv. Frane u Zadru u četvrtak 7. svibnja održala je prof. Ana Perišić, voditeljica Centra za hagioterapiju u Splitu, nastavnica koja je radila i u sustavu socijalne skrbi i prosvjeti.

Hagioterapija je istraživanje i terapijski pristup s duhovno-antropološke razine prema čovjeku patniku. Čovjek vrijedi već time što postoji, te je Perišić istaknula originalnost i neponovljivost ljudske osobe. Na to je čovjek pozvan odgovoriti. "Ako je čovjeka stvorila apsolutna ljubav, je li ikad upitna njegova vrijednost?  To znači da je čovjek toliko vrijedan. Da bi se dar razvijao, treba prihvatiti da si voljen. Prihvatiti sebe kao ljubljeno i darovano biće. Prihvatiti mogućnost svog razvoja, svoje dostojanstvo i Stvoriteljevu zamisao s čovjekovim životom", rekla je Perišić, dodavši da je neispravno misliti kako prihvatiti moralni zakon znači odricanje od radosti života.

Tkivo čovjekova bića su vrednote. Važno je slijediti prirodno-moralni zakon, zakonitost o bezuvjetnoj Stvoriteljevoj ljubavi te imati svijest o tome tko sam i od koga jesam. "Svjesnost je bitna kategorija čovjekova duha. Čovjek jest zadan, ali hoće li se ostvariti, ovisi o pojedincu. Ostvarujući svoje talente, čovjek stvara preduvjete i za ostvarenje talenata druge osobe s kojom surađuje", rekla je Perišić, potaknuvši prisutne da prepoznaju sebe kao vrednotu, drugoga pored sebe i ostvaruju temeljnu Stvoriteljevu zamisao koju Stvoritelj ima s osobom.

"Hagioterapija se bavi i frustracijom zbog neostvarenog talenta i životnog poslanja, otkriva na kojoj razini je čovjek ranjen. Važno je ozdraviti odnose povjerenja s osobama koje su nas povrijedile. Antropos znači čovjek, onaj koji gleda prema gore. Važno je vratiti se na istinu o svojoj temeljnoj vrijednosti. Onaj tko uvijek hoće u nečemu biti prvi, nema svijest o vlastitoj vrijednosti. Temeljni problem je u poimanju vrijednosti sebe i u vrednovanju drugoga. Lijek koji pobjeđuje je najprije u nama", rekla je Perišić, istaknuvši značaj da osoba prepozna svoj originalni, darovani život.

Bog je sve stvorio radi čovjeka. Hagioterapija potiče formaciju osobe, rad na sebi, da se prepozna gdje osoba griješi. Govorila je i o ranjenoj savjesti, kad se osoba ne ostvaruje u svojoj darovanosti. "Kad osoba nije ono tko bi trebala biti, to nadoknađuje na drugim razinama. Patnja je sastavni dio čovjeka i ne smije biti sama sebi svrhom. Čovjek je u razvoju i patnju treba gledati u kontekstu razvoja. Ima još puno ranjivosti koje čovjek treba savladati. Ljudsko srce je kao kamen koje patnja produbljuje da može zahvatiti radost života. Teške situacije su nekad potrebne za izgradnju osobe", poručila je Perišić.

U osvrtu na izloženo, prof. Marija Obad rekla je da je svoje zaključno predavanje studentima pred odlazak u mirovinu održala o temi "Učiteljski poziv u svijetu duhovnosti". Uočila je kako studentima za vrijeme studija nedostaje razina govora o čovjekovu duhu i duši. "Odlaze na katedre i u život, a ne poznaju sebe, pa se ne zalažu ni za drugoga. Služeći drugima čovjek izgrađuje sebe. Ja sam shvatila da je moj poziv služenje", rekla je prof. Obad.

Izvor: Slobodna Dalmacija

 

OŠ Vladimir Nazor Pazin - Hagioterapija u nastavi

Tijekom školske godine učiteljice kolektiva "OŠ Vladimir Nazor Pazin - Područna škola Karojba" prisustvovale su predavanjima Ane Perišić, voditeljice Centra za hagioterapiju Split. Neka od hagioterapijskih razmišljanja su: Po čemu je svaki čovjek poseban – originalan? Što je smisao tvog života? Jesmo li spremni ulagati da bi se potpuno ostvarili? Kako se nosimo s uvredama najbližih?

objavio: SILVIJA ŠUPLJINA BURŠIĆ   datum: 27. 3. 2015.
Izvor: www.os-vnazora-pazin.skole.hr