Preduvjet za zdrave međuljudske odnose
Piše: Ana Perišić, hagioasistentica, CHT Split, (Hagiohr br. 18)
Nakon gotovo dvadeset godina radnog staža provedenog s djecom, mladima, njihovim roditeljima i kolegama prosvjetnim djelatnicima, teolozima, psiholozima i socijalnim radnicima, te u vlastitoj obitelji, spoznala sam da su dvije bitne stvarnosti nužne za izgradnju zdravih međuljudskih odnosa. Od svoje rane mladosti u doticaju sam s hagioterapijom i baš je ona u meni iznjedrila te važne postavke – temelje za kvalitetno življenje zajedništva u sebi i oko sebe. Spomenute stvarnosti jesu svijest o osobnoj vrijednosti i nužnost praštanja.
Čovjek može praštati jedino ako spoznaje da to ima smisla. Naime, često u svojoj hagioterapijskoj praksi čujem da je to nepravda prema onome kome je zlo načinjeno. Znaju ljudi za riječ „oprosti“, koriste je u govoru i propagiraju kao nešto vrlo bitno, ali joj često ne razumiju značenje i ne poznaju njezin „mehanizam djelovanja“.
Da bi čovjek mogao oprostiti osobi koja ga je povrijedila, najprije treba otkriti vlastitu vrijednost. To je preduvjet. Čovjeka vrijeđa ono što prihvati od drugoga, bilo da se radi o grubosti ili zloći, ili pak o propustu neučinjenog dobra. Drugi može pogriješiti, čak i namjerno biti negativan, ali stvarnu bol zadaje samo ono što čovjek usvoji kao osobnu bezvrijednost. Sigurno je da nisu sve uvrede jednake. Tako je zločin iz ratnih razaranja, progonstava i silovanja neusporediv sa svakodnevnim nesuglasicama u obitelji ili među kolegama. Međutim, baš u tim naizgled benignim situacijama leži zamka i nemoć za zrelo odrastanje, prihvaćanje velikih životnih izazova te nadvladavanje izvanrednih i bolnih situacija.
Svakodnevno usvajanje negativnosti kod čovjeka stvara ogorčenost iz koje reagira ne samo prema osobi koja ga je povrijedila, već i prema ostalima s kojima se susreće. Vremenom postaje destruktivan prema samom sebi ili ohol i agresivan prema drugima. Svaka negativnost rađa devijaciju jer čovjek „hrani“ stanice svog organizma onim što čuje iz okoline i prihvaća kao istinu.
Slušanje riječi prepunih kritike, poput npr. „Ništa od tebe“ ili „Nesposoban si“, destimulirajuće je za mlade osobe. Nažalost, roditelji (ali i odgojitelji, profesori i treneri) prečesto misle da će baš tako potaknuti dijete na razvoj. Postoji jedan prikriveni problem iza tih riječi. Roditelji se pravdaju nužnošću strogog odgoja da bi se usvojile norme za kvalitetan život, a zapravo prikrivaju strah od vlastitog neuspjeha, neostvarenosti i frustracija svojim životom.
Drugi problem odraslih pretjerana je popustljivost; kad bez kriterija i ustrajnosti u moralnim vrijednostima žive „usputno“ – ne daju djeci i mladima ni čvrstinu ni primjer kako da ostvaruju život. I tu je u pozadini nemoć odluke za vlastitu vrijednost i razvoj. Ljudi kao da se „izgube“ u mjerilima i očekivanjima svijeta te su, ili nespremni za roditeljstvo i pojedina zvanja, ili su pak obrnuli sustav vrijednosti te time izgubili odgojni kredibilitet.
Najbolji je lijek priznanje vlastite pogreške. Kad bi roditelji kroz stalnu svijest o originalnosti njihova poziva i samog roditeljstva smogli snage pokazati da su slabi te da mogu pogriješiti, mnoge bi se nesuglasice i nemoći njihove djece preokrenule na dobro. Odrasli nisu slabići kad pokažu svoje slabosti. Čovjek je uistinu velik jedino kad iznova krene u dobrom smjeru. Samo primjer odraslih pomaže djeci kako da se ostvaruju.
Također je bitno znati da se priznavanjem i prihvaćanjem vrijednosti drugoga pored sebe stvara mogućnost za prihvaćanje samoga sebe. Budući da je čovjeku drugi darovan kao originalni dar, samo njegovim ostvarenjem ostvaruje se i on sam, i to u vlastitoj originalnosti. Čovjek (nesvjesno) ima stav da se njegova vrijednost umanjuje uspjehom druge osobe. To je tako velika obmana i izraženija je kod odraslih nego kod djece (ona ih kopiraju). Problem je što se čovjek zbog uvredljivosti brani.
Osoba koja je doživjela veliku uvredu ili je se kontinuirano vrijeđa, traži zaštitu, pravdu i ozdravljenje. Međutim, povrijeđeni čovjek tad najčešće posegne za krivim „lijekom“. A prebacivanje krivnje na drugoga, pokazivanje kako je ta osoba loša, traženje ljudske pravde ili pak skrivanje pred drugima i ne otvaranje novom povjerenju ostavlja tu osobu u trajnom stanju patnje.
Praštanje je odluka, to je stav da se ne prihvati zlo koje nam je upućeno. Ta odluka stvara otpor cijelog ljudskog bića prema negativnosti te otvorenost dobru, a time i samoj rehabilitaciji povjerenja. Čovjek ne može sasvim izbjeći uvrede, ali se može jačati u svijesti da je drugi nemoćan činiti samo dobro i da, ako doživi bol, donese odluku za svoju slobodu i vlastito dostojanstvo.
Ono što se pokazuje najbolnijim iskustvom i preduvjetom za nemogućnost ostvarenja zdravih međuljudskih odnosa kod djece i mladih međusobni je odnos odraslih. Djeca gledaju i kad se čini da ne vide, kad se misli da su premaleni. Reakcije oca i majke uvelike mogu promijeniti tijek života njihove djece. Ako je komunikacija među njima negativna, dijete može stvarati krive stavove prema osobama drugog spola, braku, životnom pozivu i sl. Ukoliko bračni drugovi ne poštuju jedan drugoga, ne znaju se podržavati, praštati si te pokazivati znakove ljubavi i povjerenja, utoliko se djeca „osakaćuju“ za vlastiti život. To se svakako odnosi i na profesore u školi, trenere u klubovima i druge pedagoge u ustanovama za odgoj djece i mladeži. Ako riječi: „Oprosti“ i „Lijepo je što postojiš baš ti“ izostanu kod odraslih, agresija, depresivnost, besmisao i beznađe kod djece neminovni su.
Nužno je sagledati svoje ponašanje i stavove te se opredijeliti za istinu, dobrotu, ljubav (koja ponekad i boli), poštenje ... i razboritost. Važno je dovoljno dugo ostati u stavu praštanja da se dogodi nadvladavanje gorčine i osvetoljubivosti. Praštanje daje povrijeđenoj osobi slobodu od nutarnje boli, a da bi bilo oprošteno onome koji je vrijeđao, potrebno je da on sam uđe u „obraćenički mentalitet“, da prizna prijestup i počne činiti suprotno. Čovjek je slobodno biće i samo ga odluka te djelovanje za dobro izgrađuju. Ponavljam, svako zadržavanje uvrede ili pak prava na vrijeđanje drugoga, tog istog čovjeka, obezvrjeđuje čovjeka i uskraćuje mu ljepotu zajedništva. Zato je bitno vježbati se u praštanju i odluci za sebe. Lijek svoju pravu funkciju ima u primjeni, a ne samo u spoznaji da on postoji.
Hagioterapijske upute
• Zavoljeti samoga sebe presudan je iskorak za osobni razvoj i prihvaćanje drugoga u svim njegovim nesavršenostima.
• Nužno je uvijek iznova prepoznavati vlastitu vrijednost i prihvaćati svoju originalnost.
• Važno je stalno pred sobom imati spoznaju da je svijet pun izazova, a da se osobna sreća događa samo uz ostvarenje originalnosti, svoje i neponovljive.
• Samo ti znaš tko si i koje su tvoje duboke čežnje – prepoznaj ih!
• Kaže se da su čežnje zapravo Stvoriteljevi obrisi u čovjeku, a on je sama dobrota i ljubav – pa zar tvoja originalnost nije jedinstvena i dragocjena? Jedino se ona i može ostvariti, sve ostalo životne su stranputice.
• Voleći sebe čovjek se osposobljava voljeti i svoje bližnje.
• Imaj sućuti za drugoga jer ne znaš zbog čega on negativno reagira.
• Ne dopusti da negativnost drugoga u tebi uzrokuje gorčinu i osvetoljubivost. Ako ne nadvladaš trenutnu bol i naknadnu ljutnju, ući ćeš u labirint ogovaranja i klevetanja ili pak mučnu šutnju i nekomuniciranje.
• Uvijek reci oprosti kad pogriješiš.
• Reci oprosti i onda kad druga osoba kaže da si je povrijedio, a ti to zapravo nisi učinio (namjerno). Poniznost prema tuđoj patnji uzvisuje te, makar ti se u tom trenutku čini da si se ponizio. Između poniznosti i ponižavanja velika je razlika. Ovo pravilo posebno vrijedi za supružnike i roditelje spram njihove djece. Vrijedi i za sve odrasle koji su u direktnom radu i suživotu s djecom i mladima.
• Imaj na umu da svojom čestom nesmotrenošću ili iskrenošću u drugoj osobi dodiruješ neku njezinu već postojeću bol te da ona negativno reagira iz te muke, a ne prema tebi osobno.
• To vrijedi i za tebe i tvoju prošlost. Pazi da ne kriviš „pravednoga“. Opraštaj onome koji te povrijedio, a ne okrivljuj onoga koji te podsjetio na bol. I budi uporan dok muka ne prestane (mnoge se stare patnje vraćaju kao oštrica mača u našu svijest i treba ih nanovo ozdravljati).
• Bez obzira na bolna iskustva nekvalitetne komunikacije uvijek misli, govori, čini i očekuj samo dobro.
• Kad si uistinu obeščašćen, potrudi se ne širiti negativnost o toj osobi jer tad se samo širi zlo i ti sam postaješ dionik tog zla.
• Nemoguće je proći svijetom bez uvreda, ali nema niti jedne negativne situacije koja se ne može preokrenuti na dobro. Nadvladana patnja i odustajanje od širenja zloće tebe učvršćuje u vlastitoj izgradnji.
• Mržnja je najjači otrov, a ljubav spasonosni lijek. Ljubav pretpostavlja rizik neuzvraćenosti, ali joj je mir sigurni dobitak.
• Ne zaboravi, odrasli su putokaz djeci. Primjer se pak ne pokazuje kroz ljubav roditelja prema samom djetetu, već roditelja međusobno.
• Odgajatelji, profesori, treneri, pedagozi ... djeci donose najprije sebe – svoj duh i nutrinu. Važno je ne zavaravati se mišlju da je bitno jedino odraditi posao te prenijeti znanje i vještine.
• Naprosto, odrasli su pozvani na ljubav, a ne na ostvarenje vlastitih želja, ambicija i očekivanja svijeta.
Priprema odraslih za suživot sa svojim ukućanima i svakodnevni rad pretpostavlja vrijeme u sabranosti i izvršavanje sljedećih iskoraka, u svijesti i odluci:
- Ja sam dragocjeno biće već time što postojim.
- Voljen sam od Stvoritelja i onih koji prepoznaju svoju osobnu vrijednost.
- Opraštam svima koji su me povrijedili jer ne želim zadržavati tuđe zlo u sebi.
- Tražim oproštenje za sebe od onih koje sam ja povrijedio svojom nesmotrenošću, nebrigom, ohološću i grubošću.
- Oslanjam se na i prihvaćam ono dobro koje čovjek ima u sebi jer potekao je iz apsolutnog dobra i u svojoj je nutrini ranjeno biće.
- Očekujem samo dobro te dobar ishod svake situacije i odnosa, kako u vlastitom domu, tako i na mom radnom mjestu.
- Donosim nanovo odluku za ljubav, strpljenje, razumijevanje, sućut...
- Radujem se uspjehu druge osobe jer to me oslobađa moguće ljubomore, a time i nemoći za vlastitu ostvarenost.
- Nanovo kažem „Da!“ svom životu!
Prihvaćanje svoje osobnosti i odluka za praštanje najčešći su lijekovi koje primjenjujem kad pred sobom imam mladog hagiopacijenta u beznađu, prepunog gorčine i razočaranosti u život. U pozadini te patnje uglavnom susrećem obeščašćenu osobu u njezinu dostojanstvu, nerazvijenu originalnost i ranjenu interpersonalnost. Negativni međuljudski odnosi kod mladih djeluju na tri razine. Najprije su to narušeni odnosi između njih i njihovih roditelja, a tu se nerijetko nakalemljuju i uvrede od nastavnika, odgajatelja i pedagoga te prijatelja i braće. Drugi bolan odnos prema Onom je koji ih je (navodno) stvorio. I treći, neprihvaćanje sebe. Nikoga čovjek ne može tako obezvrijediti i „popljuvati“ kao samoga sebe. To se posebno odnosi na mladu osobu. Ipak, moje osobno iskustvo i pozitivna iskustva na stotine mladih iz hagioterapijske prakse pokazala su mi da izlaza ima.
