Mudrost kao izlaz iz patnje
Piše: Ana Perišić, hagioasistentica, CHT Split (Hagiohr br. 20)
Oduvijek je bilo teško dati odgovor na pitanje koji je smisao ljudske patnje. Ipak, put do tog odgovora vodi preko njena uzroka i izvora nastajanja. Patnja uzrok ima u manjku vrednota koje predstavljaju čovjekov životvorni dah.
Vrednota kao postojanje nešto je bez čega čovjek ne može egzistirati. Čim ćuti manjak smisla, dobrote, ljubavi, privrženosti i prihvaćenosti te prava na istinu i razvoj, čovjek duboko pati. Ni materijalna sigurnost, ni zadovoljenje prohtjeva, ni karijera, ni tjelesno zdravlje ne mogu mu osigurati stvarnu sigurnost, ostvarenost i spoznaju dragocjenosti.
Uzalud je što čovjek, na prvi pogled, ima zdrava pluća (svoju psihofizičku konstituciju) te umno i racionalno spoznaje da ga okružuje zrak (ili dobrota, ljubav, smisao), ako on – osoba, slobodno biće, ne udiše taj zrak. Samo kontinuirano disanje omogućava čovjeku da preživi. Osoba je na potezu, ona nanovo i nanovo svoju slobodu, volju i odluku treba okretati k izvoru postojanja. Otvorenost vrednotama pretpostavlja poznavanje zakonitosti po kojima svijet opstaje. Ipak dobro pobjeđuje, ipak se isplati činiti dobro, osjeća se olakšanje kad se prašta, lakše se nadvladava napor truda i rada kad čovjek vjeruje u ostvarenje svojih sposobnosti.
Čovjek, živeći u ovom svijetu, postaje podložan krhkosti svoje temeljne strukture, onoga po čemu je vrhunsko stvorenje. Već kao malo dijete uskraćen je za ljubav svojih ranjivih roditelja, za povjerenje koje odrasli međusobno ne žive, za slobodu koja se sputava naglaskom na ovozemaljsko i nagonsko, za istinu o vlastitoj osobnosti i dragocjenosti. Zbog nemoći odraslih da se izdignu iznad neostvarenosti, strahova i svjetovnih očekivanja, kod djece se mijenja percepcija mogućnosti ostvarenja vlastite originalnosti. Dijete kao da postupno „napušta“ samoga sebe, a to stvara patnju koja s vremenom ima i neko psihofizičko očitovanje. Izvori su višestruki i primarno narušavaju bazičnu sigurnost. Kroz tu različitost negativnih utjecaja „boluju“ i različita područja čovjekove duhovne dimenzije. Ma gdje god čovjek osjeća bol, ćuti i patnju. U konačnici ona prelazi u najteži oblik, a to je egzistencijalni besmisao.
Uvredljivost – plodno tlo za panju
Ako preformuliramo ovu priču, doći ćemo do zaključka da je ljudska uvrijeđenost plodno tlo za svaku patnju. Kad je čovjeku pod nogama izmaknut temelj, osjeća se kao da je izgubio utočište tj. pravo na postojanje, brani se, laže i obezvrjeđuje druge. Agresivno napadajući svoje bližnje čovjek zapravo osuđuje samoga sebe i traži rigidnu – ovozemaljsku pravdu.
Patnju liječi samo ljubav jer ona je zapravo posljedica neljubljenosti. Iz tog problema proistječe svaki oblik boli. Ako se čovjek, u bilo kojem dijelu svoje osobe, osjeća odbačenim (što ne znači da je uistinu tako), on pati. Patnja nije zbog neposjedovanja nečega, već zbog nepostojanja nečega. Čovjek ne egzistira kad ćuti da nije voljen. Manjak temelja – bezuvjetne ljubavi, neminovno konvertira na cjelokupno ljudsko biće. Gdje je izlaz? Povratak k ljubavi koja je apsolutna, onoj koja je postojala i kada se dogodila „lažna spoznaja“ da čovjek nije vrijedan. Bitno je premostiti uzročnika te krive percepcije, a to je drugi čovjek. Praštanje, kao bezuvjetna odluka nepovratka u laž o sebi, neminovna je predispozicija da patnik uđe u stvarnu istinu svoje dragocjenosti.
Uvredljivost čovjeka toliko paralizira za razvoj, čini ga glupim jer i samo jedan krivi pogled svoga susjeda tumači kao obezvrjeđivanje. Biti mudar nužno je za čovjekovu cjelovitost. Pa ako se i dogodi da nas netko povrijedi, važno je percipirati gdje je izvor patnje te se izdignuti iznad objekta uvrede. Svakim novim praštanjem čovjek sebe oslobađa. Da bi nadvladao neke uvrede, važno je da dovoljno dugo ostane u postupku praštanja.
Čovječe, budi mudar!
Vrlo je bitna i odluka prihvaćanja slobode za nove zdrave odnose. Toliki ljudi, kad ih drugi povrijede, čuvaju ljutnju u sebi, podsjećaju se na nju, dovode sebe do ogorčenosti, potrebe za ogovaranjem i, nerijetko, klevetanja te zloće i mržnje. Kaže mudra izreka da ono što siješ, to ćeš i žeti. Ako je netko drugi posijao zlo i laž u tvoje srce i ti ga uzgajaš, sigurno da će to uroditi plodom.
Biti mudar znači ne dopustiti da te tuđa zloća, grubost i nebriga razore – odmah se oslobađaj negativnosti. Ovom koraku uvijek prethodi još jedan, a to je podsjećanje da si neponovljivo biće i da vlastita odluka za svoju dragocjenost nju samu aktivira. Uvijek će biti onih koji nas neće podržavati, razumjeti i prihvaćati, ali to govori o njihovoj ugroženosti. Na tebi je, poštovani čitatelju, da odabereš hoćeš li se ogledati kroz mišljenje ljudi oko sebe i očekivati, npr. od slijepih da vide, ili ćeš posegnuti za zdravljem svojih očiju, da bi u konačnici i ti drugima pomogao.
Jadan je čovjek koji vrijeđa, koji je agresivan i u ovisnosti jer kroz to sam pati – u besmislu je. Sasvim je bespredmetno analizirati njegove postupke. Potrebno se spoznajom vratiti na izvor istine o sebi. Pa da čovjek i pogriješi, ima pravo na dostojanstvo. Ponavljam, već je u muci time što je počinio neko zlo. A pokajanje ga izvlači iz boli koju si je sam zadao.
Čovječe, budi mudar! Ne prihvaćaj laži ni o sebi, ni o drugima, već otkrivaj svoje vrijednosti i vrijednosti onih koji te okružuju. Okrenutost dobru oslobađa te od podatnosti krhke (uvredljive) naravi. U tome će najviše pomoći stalna okrenutost dobroti koja poučava, podiže i čini čovjeka dostojanstvenim i sretnim. Nemoguće je proći ovim svijetom, a ostati nepovrijeđen. Međutim, u prirodi čovjekove slobode jest izdizanje iznad objekta i subjekta uvrede. Borba je lijek, to je i postupak stvaranja duhovnog imuniteta. Pa ako kao djeca nismo znali kako izići iz uvrede, sad znamo. Budući da duh nema granica u prostoru i vremenu, moguće je danas nadoknaditi manjak sigurnosti, smisla i ljubavi iz djetinjstva, moguće je već sada biti u ostvarenosti vlastita bića. Ono što čovjek upisuje u sebe, ono za što se odlučuje, iz toga reagira, živi i to postaje. Važno je stalno u svoju memoriju upisivati slobodu, povjerenje u ostvarenje svoga života, odluku za ljubav prema bližnjemu, čak i onome koji nas kontinuirano vrijeđa. Čovječe, budi bitan! Mudrost koja nas vodi k ljubavi je rješenje, a ljubav je jedina svrha zbog koje čovjek živi. Čovjekovo je ispunjenje u davanju ljubavi, a da bi mogao dati, mora i primiti. To je jedino moguće od apsolutne ljubavi, od Stvoritelja.
I gdje je problem? Moje dugogodišnje iskustvo u radu s hagiopacijentima uvjerilo me da je u uvredljivosti korijen patnje. Svaku je osobu netko od bližnjih povrijedio te time u njoj projicirao krivu sliku, kako o njemu samome, tako i o drugim ljudima i Bogu. Ipak, muka se produbljuje jer ljudi ne primjenjuju „lijek“. Poslušnost je nešto što čovjek uporno ignorira. Kaže svetopisamski tekst da Mu je milija poslušnost nego žrtve, a čovjek će sve drugo raditi osim posvetiti vrijeme sabranosti nad bitnim: da se podsjeća na izvor svoje dragocjenosti, da se otvara dobroti, da se odlučuje za praštanje (kao slobodu, a ne robovanje ljudima te da izdrži dovoljno dugo dok bol ne prođe), da očekuje nove – zdrave odnose s onima koji su ga povrijedili, da se okreće dobrim mislima, odlukama i djelima, da se odlučuje na ostvarenje svoga poslanja i da nikada ne odustaje od života. Svjesno ponavljanje i usvajanje zakonitosti duha i vrednota pokreće život u neizmjerni razvoj. Ne postoji patnja ili psihosomatska bolest koja može obeščastiti čovjeka ili spriječiti ga na putu življenja vlastite originalnosti ako se on odlučuje za život. Svaka nadživljena patnja postaje čovjekov „kamen zaglavni“ u karakternosti, uvjerljivosti i svjedočenju osobnog postojanja. Većina velikih ljudi tijekom povijesti bili su osobe patnje, ali su znali izdržati, gledati preko praga boli, ne izgubiti sebe, oprostiti... Izgleda da su bili mudri.
